Strah od terorizma u Europi postao sastavni dio života

Teroristički napadi u Barceloni poslužili su kao još jedan podsjetnik na to koliko nam je ta pojava promijenila život, iako često iz prkosa i bijesa želimo govoriti da smo jači, da se ne bojimo i da nećemo dopustiti da nam teroristi promijene život. Zbog terorizma su mnoge stvari postale normalne, a nisu. Sada je sasvim normalna pojava da ulicama europskih gradova patroliraju ne samo policajci, već i naoružani vojnici s dugim cijevima. Takve slike već gotovo dvije godine vidimo i na ulicama europskog glavnog grada Bruxellesa. Nedavno su upravo vojnici u ophodnji, na središnjem željezničkom kolodvoru, upucali osumnjičenog terorista prije nego što je on aktivirao bombu. Prije nekoliko godina i sama bi pomisao da će po ulicama Bruxellesa vojnici ići u ophodnju, da će čuvati ulaze u metro stanice i stajati ispred trgovačkih centara izazivala strah. Sada su takve pojave normalne i umjesto straha daju osjećaj sigurnosti. Dapače, izgledalo bi nenormalno kad bi se vojska povukla s ulica i vratila u kasarne, gdje je inače mjesto vojnicima. Građani u Bruxellesu više se bune ako ih nitko ne pregledava dok ulaze u shopping centre, nego kada im sigurnjaci pregledavaju torbe. Terorizam i strah od njega postali su sastavni dio života u mnogim europskim gradovima. Osjetili smo to još jednom prošli tjedan nakon napada u La Rambli u Barceloni, kad je stradalo 15 nedužnih ljudi. Lijepo je čuti stotinu tisuća gledatelja na stadionu Barcelone kako prkose terorizmi uzvikujući da se ne bojimo. Ali realnost je da se bojimo, iako se sa strahom nastavljamo ponašati koliko-toliko normalno. Boje se i roditelji u Hrvatskoj čija su djeca trebala otputovati na maturalac u Španjolsku. Boje se i oni koji planiraju ići bilo gdje u posjet. Ali s tim strahom živimo i na njega se privikavamo.

Zanimljivo je da većina građana Europske unije smatra da je terorizam glavna prijetnja Europskoj uniji. Tako misli čak 44 posto građana i taj problem stavljaju na prvo mjesto, što je čak 12 posto više nego prošle godine. Prije tri godine postotak Europljana koji su terorizam smatrali kao glavnu prijetnju bio je samo šest posto. Tada su ljudi više bili zabrinuti zbog nezaposlenosti, ali, kako je nezaposlenost u svim državama EU u padu, tako je taj problem tek na petom mjestu prema percepciji građana. I Hrvati smatraju da je terorizam najveća prijetnja na razini Unije. Prema rezultatima zadnjeg ovogodišnjeg istraživanja, tako misli čak 56 posto građana Hrvatske, na drugo mjesto stavljaju imigraciju, a na treće kriminal. Kao problem broj jedan za EU terorizam u najvećem postotku vide Česi, Litvanci i Ciprani (oko 60 posto), premda u tim državama nije bilo terorističkih napada, dok je postotak manji u državama u kojima su se takvi napadi dogodili, poput Njemačke, Belgije i Francuske.

No, iako terorizam vide kao glavni problem na razini EU, mnogi smatraju da to nije glavni izazov njihove države. Primjerice, u Hrvatskoj samo dva posto stanovnika smatra da je terorizam problem za zemlju. Hrvati kao prvi problem u svojoj državi vide nezaposlenost. Tako misli 55 posto naših građana. Čak i u Španjolskoj, gdje su se dogodili zadnji krvavi teroristički napadi, državi koja je i prije bila meta takvih velikih napada, terorizam kao glavnu prijetnju smatralo je samo 11 posto građana. Njih čak 66 posto u toj je državi kao najveći problem držalo nezaposlenost. Belgijci su jedini građani Europske unije koji su kao problem na prvo mjesto stavili prijetnju od terorizma. Tako se izjasnilo 26 posto Belgijaca.

Kao da se svi slažu da je terorizam problem za EU, ali ne za njih same i za njihovi državu. Ipak, ovdje se radi o percepciji, a ona je često rezultat trenutačnih okolnosti. Vjerojatno bi sada rezultati istraživanja javnog mnijenja u Španjolskoj bili drukčiji i broj onih koji terorizam smatraju glavnom prijetnjom bio bi znatno veći.

Istina je da je terorizam prijetnja za sve, bez obzira na to percipiraju li ljudi to kao problem broj 1, 2 ili 5. Ni Finska dosad nije imala terorističkih napada, ali se jedan takav dogodio prošli tjedan u gradu Turku. Na tu prijetnju više nitko nije imun i teroristi ne znaju za granice. Njima ne trebaju argumenti ili opravdanja. Zato bi bilo dobro da u državama u kojima nije bilo terorističkih napada budu budni i tu prijetnju shvate ozbiljno iako su svi svjesni da strah od terorizma ima utjecaj i na gospodarstvo, pogotovo u granama poput turizma, ugostiteljstva i prijevoza.

Trebamo shvatiti da borba protiv terorizma nije jednostavna. Kako često znaju reći stručnjaci, teroristi su uvijek korak ispred i oni su u prednosti. Nakon terorističkih napada jedne vrste, vlasti poduzmu mjere i uspiju smanjiti opasnost, a onda se pojavljuju nove metode. Sjetimo se kakve su sve mjere poduzete nakon napada u New Yorku kako bi se spriječile otmice aviona koje bi koristili za napade. Poslije su kao mete udara terorista postala mjesta velikih okupljanja, poput koncertnih dvorana, zračnih luka ili željezničkih postaja. Pošto su sigurnosne službe poduzele dodatne mjere i otežale nabavu eksploziva, teroristi su počeli koristiti velika vozila za izvršavanje napada s velikom posljedicama. Takvi su napadi bili u Nici, Berlinu, Londonu i u Barceloni.

Sada vidimo kako u mnogim europskim gradovima postavljaju stupove i ograde na prilazima šetnicama i pješačkim zonama. Time će otežati slične napade ili, u najmanju ruku, usporiti vozila kako bi ljudima dali koju sekundu više za sklanjanje u slučaju takvih napada. Međutim, nikakve mjere neće moći u potpunosti riješiti problem i jamčiti potpunu sigurnost. Zato je neodgovorno govoriti za pojedine zemlje da su "potpuno sigurne", kao što možda nije ni primjereno ljudima sugerirati otputovati nekamo ili ne. Razumljivom se može smatrati, primjerice, preporuka hrvatske ministrice obrazovanja da se otkažu maturalna putovanja u Španjolsku, ali treba imati razumijevanja i za španjolske vlasti koje tvrde da su razbile terorističku ćeliju i da ne prijeti izravna opasnost. Teško je sada reći je li normalno bojati se terorizma ili se ne bojati. S takvom se dilemom u glavama ljudi suočavaju svaki dan. Centar Bruxellesa nedavno se ispraznio u roku od nekoliko minuta nakon što je na željezničkom kolodvoru upucana osoba koja je imala ruksak s eksplozivom. I dok su svjetski mediji javljali o "potpunoj blokadi središta grada", ljudi su se već vratili a terase restorana bile prepune. Trebamo li se u Bruxellesu voziti u metrou i tramvajima? Trebamo li izbjegavati shopping centre i pješačke zone? Razuman odgovor je da bi bilo dobro izbjegavati takva mjesta. Ali kako ćemo onda normalno živjeti? Jesmo li time priznali poraz od terorista koji su nam uspjeli promijeniti život? Sada i takve dileme postaju stvar slobodnog izbora pojedinca, a vlastima ostaje zadaća da poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi nas zaštitili.

Bruxelles je postao i glavni centar u Europi koji se povezuje s terorizmom, što je svojevrsna ironija jer je to centar u kojem bi se trebala osmisliti, koordinirati i provoditi borba protiv terorizma. Bruxelles je postao grad koji se dovodi u vezu s gotovo svakim terorističkim napadom bilo gdje u Europi. Zbog velikog broja radikaliziranih osoba, koje su pripremale i provele napade i u Belgiji i drugdje, Bruxelles je dobio i neslavni naziv "Europskim centrom džihadista". Ali to je i grad u kojem je sjedište Europske unije i NATO-a, dviju ključnih organizacija kojima je zadaća brinuti se o našoj sigurnosti. One poduzimaju mjere u borbi protiv terorizma i takve mjere daju rezultate. Izvori iz tih dviju organizacija, kao i iz mnogih država članica, kažu da su do sada spriječili na stotine napada. No, spriječeni napadi nisu prijelomne vijesti u medijima, već to postaju napadi s puno žrtava. I u tom su smislu teroristi u prednosti. Ipak, bez obzira na sve probleme, Europljani, države EU i NATO-a, moraju znatno brže i bolje koordinirati napore u borbi protiv terorizma jer se nakon napada i dalje vide veliki propusti pojedinih službi, najčešće zbog zakašnjelih ili pogrešnih dojava o opasnim pojedincima ili skupinama. Terorizam je problem s kojim ćemo, nažalost, još dugo morati živjeti. Prijetnju i opasnost možemo smanjiti, no postalo je normalno da potpune sigurnosti neće biti.