Što slijedi nakon loše politike i licemjerne korektnosti

Milenijci su otjerali Hillary Clinton, piše subotnji Washington Post. To, međutim, nikako ne znači da su oni htjeli Donalda Trumpa na vlasti, čak 78 posto izjasnilo ih se kao njegovi protivnici. Njihov prezir prema politici, pa onda apstinencija od predizbornog izjašnjavanja kao posljedica, odstrijelili su još prije njima najdražeg kandidata, ljevičara Bernieja Sandersa, a time i otvorili put prema trumpovskoj Bijeloj kući.

Zašto, međutim, tezu ograničiti na Ameriku? To što se događa tamo, na njihov spektakularan, američki način, događa se, čak više i ne značajno tiše, i s ove strane oceana.

Upravo su milenijci u Ujedinjenom Kraljevstvu svojom referendumskom apstinencijom dali vjetar u leđa političaru kojega su sami najviše ridikulizirali - Nigelu Farageu i njegovoj Partiji za nezavisno Ujedinjeno Kraljevstvo (UKIP). Njihova politička inertnost u Francuskoj bi mogla na vlast dovesti Marinu Le Pen, u Austriji osloboditi put krajnjoj desnici, u Njemačkoj srušiti Angelu Merkel, a s njom možda i cijeli koncept Europske unije.

Dogodi li se nakon Brexita Frexit, pa Itxit (O.K., to je već neizgovorivo), smisao EU nestaje. To se vjerojatno neće dogoditi, ali nevjerojatan je prije nekoliko mjeseci bio i Brexit, kao i Trumpova pobjeda.

U Hrvatskoj je volja milenijaca, njihova sitost repeticije stranačkih politika, kumovala ulasku desnog, ali naoko novog Mosta u vrh vlasti, pomogla politički nedefiniranim alternativcima Pernaru i Sinčiću te bar naizgled izgurala etablirane političare iz bitaka za vrh HDZ-a i SDP-a.

Hrvatska je, kao i cijeli dio svijeta kojemu je pripadala više od pola stoljeća, silom prilika preskočila i optimizam zapadnih baby boomera pedesetih i nihilizam generacije X s kraja tisućljeća. Mi smo, zapravo, bili nihilisti onda kad je Zapadu bilo najbolje. U našoj mekanoj, jugoslavenskoj varijanti socijalizma vrhunac je mnogima bio otići preko granice, pobjeći zauvijek, jer se bilo kakva promjena zabetoniranog sustava činila nemogućom. Danas se ta priča ponavlja, samo bez sustava, jer se u međuvremenu raspao.

Milenijci, generacija rođena osamdesetih, izbjegli su u Hrvatskoj frustracije iz djetinjstva svojih roditelja. Njihovo je djetinjstvo obilježio rat, ali na kraju su ipak odrasli prilično slični svojim vršnjacima iza sve manje vidljivih zapadnih granica. Nije tu riječ samo o mehaničkoj zamjeni političkog sustava, jer se ona dogodila prije njihove političke osviještenosti, potpuna neizvjesnost vlastite budućnosti s tisućama mogućih smjerova približila je “naše” milenijce “svjetskima” u tolikoj mjeri da bezbolno mogu, ali i ne moraju, mijenjati adrese prebivališta.

Kada opisuju milenijce, sociolozi o njima govore kao o generaciji kojoj je najvažnija kreativnost, koju prihvaćaju i uz visok stupanj pratećeg kaosa. Njima nije važno da vladaju korporacijskim procesima upravljanja, čime je bila opsjednuta generacija prije njih, važnije im je da potpuno upravljaju vlastitim životima, a svoje poslovne usluge iznajmljuju, posuđuju ili prodaju tim korporacijama po najboljim mogućim uvjetima. Oni mogu, ali ne moraju biti lojalni korporaciji s kojom surađuju. Ako je moguće, nisu stalno zaposleni. Ako treba, radit će 24 sata dnevno, ali to očekuju i od servisa koji bi ih u tome, ali i u privatnom životu, trebali pratiti. I ne dajte se zavarati pričama o “prekarijatu”. To je način života koji je osviješteni dio generacije sam za sebe izabrao. Bune se i boje ga se oni koji su prestari da bi se prilagodili ili oni koje su roditelji uspjeli uvjeriti da je njihova komocija bila najbolje što život može ponuditi.

Milenijcima nije cilj nakon škole pronaći posao, oni ga žele izmisliti. Zato danas imamo poplavu startupova, ekonomiju dijeljenja, ali i sklonost promjeni životne lokacije. Za razliku od generacije iz pedesetih i šezdesetih, koja je zgađeno promatrala odumiranje svjetonazora generacije svojih roditelja unutar okoštalih hijerarhija velikih socijalističkih poduzeća, ali su se u većini poslije rezignirano predavali sustavu, domaći milenijci, poput britanskih, njemačkih ili američkih, sanjaju o životu na slobodi i od svojih snova teško odustaju.

Ne prihvaćaju nepravednu budućnost, nerazumljivo velik dug, ekonomsku nejednakost, vojne sukobe, kronične bolesti i ekološke katastrofe, nego žele očuvati okoliš, zdravo živjeti i omogućiti jednakost obrazovanja.

Prema istraživanju agencije GfK na hrvatskim tinejdžerima u dobi od 11 do 13 godina, znači na generaciji koja se može smatrati nasljedničkom milenijcima, najvažnije životne vrijednosti njima su prijateljstvo, zdravlje i ljubav, a visok stupanj nepovjerenja iskazuju prema političkim strankama, poduzetnicima, novinama i Vladi. Približno pola ih smatra da se njihove ideje o životu posve razlikuju od ideja njihovih roditelja.

Dugotrajni teror financijaša (a tu ne mislim samo na bankare), loše demokracije i licemjerja “političke korektnosti” doveo nas je do neizbježnog zaokreta.

“Alternativci” zdesna i slijeva, koji dolaze na vlast, nisu organizirana snaga, barem ne još sad dok su bezumno zaokupljeni samima sobom i svojim neočekivanim pobjedama. Njihov sljedeći korak, međutim, mogla bi biti “internacionala kaosa”, a onda neka nam Bog pomogne.