Promocija knjige Antuna Vujića “Hrvatska i ljevica - Prilog socijaldemokratskom gledištu” trebala je biti praznik SDP-a, a više je nalikovala karminama. Hrvatska je socijaldemokracija dobila važnu i vrijednu studiju o svojoj bogatoj povijesti, s posebnim osvrtom na vlastite aktualne nemale mogućnosti, ali je izgubila stranku.
Predstavljanju Vujićeve knjige prisustvovali su važni ljudi SDP-a, uključujući i stranačkog šefa, premijera Zorana Milanovića. Autora je počastio svojim dolaskom, ali je na promociju zakasnio punih dvadeset minuta, pa se kroz prepunu dvoranu Novinarskog doma progurao do svog mjesta u prvom redu. Na istom se mjestu okupilo i sve ono što se običava zvati intelektualnom ljevicom u Hrvata. Sve redom ugledna imena, profesori, akademici, značajnici. Na žalost, cijeli taj klub misleće ljevice s današnjim SDP-om više ništa nema. Između ljudi koji danas čine SDP i onih koji se u javnosti smatraju korifejima lijevih ideja - nikakve komunikacije ni doticaja.
Kad je zadnji put neko jako ime ušlo u SDP, retorički me pita jedan od stranačkih korifeja, podsjećajući da je u vrijeme Ivice Račana stranka znala privući u javnosti već poznate i dokazane ljude. Tako se partiji u jednom trenutku pridružio današnji predsjednik države Ivo Josipović, pa skupina vrhunskih liječnika, među kojima i bivši ministar Rajko Ostojić ili još aktualni Mirando Mrsić. Danas ljudi čije ime zvoni u javnosti otpadaju od SDP-a. Svojedobnih savjeta u kojima su i nestranački autoriteti u širokom rasponu od ljevice do desnog centra znali bistriti i kovati stranačku politiku - više se nitko i ne spominje. Razgovarati o politici - to je u, navodno, crvenoj središnjici na Iblerovu trgu davno napuštena praksa.
SDP je, čini se, nezaustavljivo na putu prema dolje. Na rejting listi prvi put je nakon gotovo dvadeset godina spuznuo na treće mjesto. Pretekao ga je prije nepunih godinu dana osnovani OraH Mirele Holy i još više HDZ, stranka osuđena za visokorangiranu korupciju, koja je prije tri godine, kad je sišla s vlasti, ostavila iza sebe spaljenu zemlju.
Karakter stranaka koje ga tuku najviše govori o dubini SDP-ova pada. Proces propadanja u potpunoj je diskrepanci s evidentnom potrebom za lijevom političkom opcijom. Vujić konstatira da socijalna protuslovlja, supstrat na kojem socijaldemokracija raste, nisu nestala nego se zaoštravaju. Odnos se rada i kapitala radikalizira. Klasa obespravljenih, ne samo tradicionalnih radnika nego i intelektualni proletarijat, traži politiku koja će ih zastupati. Rastuća nova nejednakost nosi sjeme promjena.
Nema nikakve sumnje da prostor za ljevicu u Hrvatskoj i dalje postoji. Pokazuje to i činjenica da silno oslabljeni SDP i tek posađeni OraH zajedno zapasavaju više od trideset posto biračkog tijela te u blokovskom nastupu nadjačavaju HDZ. Ali, to ništa ne mora značiti jer je njihovo biračko tijelo strašno razočarano i demoralizirano. Pokazalo se to i proteklog vikenda na županijskim izborima u Sisku, gdje su ankete najavljivale uvjerljivu SDP-ovu pobjedu, ali su rezultati ispali drukčiji. HDZ je uspio čvrstom rukom mobilizirati i glasanju privesti svoje biračko tijelo. Glasači ljevice ostali su doma, apatični i vjerojatno teško zgađeni načinom na koji je SDP u toj županiji obnašao vlast (slučaj županice Lovrić Merzel).
Što će onda biti sa SDP-om i socijaldemokracijom u Hrvatskoj? Morat ćemo stranku ponovno dizati iz pepela, onako kako je Račan to radio devedesetih - kaže mi nedavno jedan od SDP-ovih patrijarha, koji se ne zanosi da bi partija na idućim parlamentarnim izborima mogla ostati nepobijeđenom.
Tek nakon poraza, objašnjava, otvorit će se mogućnost i prostor za promjene. Ali ni u tom slučaju pokretanje promjena nije izvjesno. Povratak SDP-a socijaldemokratskim korijenima nije siguran.
Antun Vujić, kojega mnogi smatraju SDP-ovim ideologom, a svakako je jedan od rijetkih vrhunskih intelektualaca vezanih uz tu stranku, u svojoj knjizi govori o tri za socijaldemokraciju u Hrvatskoj moguće opcije.
Ili reorijentacija, odnosno buđenje ljevice iz neoliberalnog sna, pronalaženje smisla socijaldemokracije “kao domovine za sve one koji žive od rada”.
Ili raskol, pri čemu Vujić priznaje da su raskoli nepoželjni, ali su “bolji od političke nemoći”.
Ili, kako je on to formulirao, nikom ništa. Ta se treća solucija, koja pravi luk od stagnacije do propadanja, možda ipak čini najizglednijom. Za nju rade u SDP ukorijenjeni konformizam i instinkt stranačke nomenklature za samoodržanjem.
Vujić govori o tome da se u strankama zarobljenim interesima vlastitih partijskih oligarha gubitak izbora zna tumačiti kao interes stranke, a što se, kako kaže, SDP-u već događalo 2003. i 2007. godine. Ako partija dogodine na parlamentarnim izborima popije poraz, ali osvoji dovoljno mandata da osigura pozicije svojoj nomenklaturi, uvijek se može naći dovoljno izlika da se i poraz predstavi kao neka vrsta pobjede, pa da se ništa ne mijenja, upozorava Vujić.
“Nema socijaldemokratske stranke bez socijaldemokratskog programa, i nema stranke kojoj programski kriteriji nisu ujedno i kriteriji odgovornosti njezina članstva i njezina vodstva”, to je jedna od zaključnih rečenica knjige o hrvatskoj ljevici SDP-ova doajena, jednoga od rijetkih koji je pokazao da o politici znade misliti. Što je SDP-ovo programsko sidro - to je danas teško reći, ali svakako je vrlo daleko od socijaldemokracije. A ako ne postoje jasna programska određenja, onda strukture stranke, sve do vrha, mogu improvizirati i lutati, kao da su bez bilo kakvih političkih obaveza. Današnji lideri SDP-a, kristalno je jasno, nemaju baš nikakav osjećaj odgovornosti prema socijaldemokraciji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....