Sretna je obitelj kojoj u kuću uđe dadilja s Norlanda

Moja inicijalna potraga za dadiljom nije bila osobito ohrabrujuća. Desetak dana nakon rođenja bebe otkrila sam da - kojeg li čuda - biti mama i nastaviti sa svojim profesionalnim i privatnim navikama nije jednostavno. Prvi dani majčinstva imali su malo dodirnih točaka s prizorima mama iz Notting Hilla koje svoje rumene bebe u dizajnerskim kolicima prezentiraju gotovo kao luksuzni dodatak danima ispunjenim pilatesom i ručkovima s prijateljicama. Jean nije spavao. Nikada. Jedanaesti dan, iznemogla od manjka slobode i sna, nazvala sam najsigurniju adresu u gradu: rodilište. “Dobar dan, meni bi trebala medicinska sestra za noć.”

S druge strane žice: “Molim?”

“Znate, netko tko bi došao navečer i preuzeo brigu o bebi cijelu noć.”

“Ne razumijem, postoji li problem?”

“Ne, sve je u redu, samo bih se željela naspavati.”

Komentar rodilišta bio je kratak i jasan: “Ako tako razmišljate, niste ni trebali imati djecu.”

I tako je plan spavanja i noćne dadilje pao u vodu.

Srećom, nekoliko tjedana kasnije vratili smo se u London, grad u kojem je “noćna dadilja” jednako uvriježen pojam kao duda. Jedan poziv specijaliziranoj agenciji bio je dovoljan da se pored dječjeg krevetića nađe ljupka gospođa koja će bdjeti nad našim sinom, hraniti ga i pjevušiti mu, dok ćemo mi duboko spavati. Čitava stvar se pokazala boljom u teoriji nego u praksi - naš nevelik dom tresao je Jeanov plač ne mareći za skupu satnicu dadilje i tek kada sam ga privila k sebi nastavio je spavati. Uslugu noćne dadilje koristili smo samo jednom.

I tako se dogodilo ono s čime se susreće svaki mladi roditelj: Jean je u potpunosti zavladao našim domom, spavalo se u minijaturnim intervalima kada bi on tako odlučio, pisalo se sa zadnjim atomima snage. Jednog dana, na vratima se pojavila moja susjeda Olivia, nasljednica ugostiteljskog carstva, princeza noćnog života i izbezumljena mama tada šestomjesečne Beatrice. Olivia je došla s novostima o ispunjenju sna svake respektabilne Britanke iz visokog društva: uposlila je dadilju s Norlanda.

Norland College je ekvivalent Oxforda za dadilje, najprestižnija adresa za djevojke koje planiraju svoju karijeru izgraditi na brizi o tuđoj djeci. Diploma s Norlanda podrazumijeva tri godine studija koji stoji oko 430.000 kuna i nosi obećanje posla u obitelji prinčeva ili holivudskih glumaca kao i znatno veće plaće od dadilja koje ne nose norlandsku krunu. Dadilje s Norlanda u svojim tradicionalnim uniformama boje bijele kave koje moraju nositi u svakom trenutku svog radnog vremena, dolaze s čitavom serijom vještina koje uključuju kuhanje, borilačke vještine i izbjegavanje paparazza. Toliko su tražene da po izlasku sa studija svaku dadilju s Norlanda očekuje desetak ponuda za posao. Mick Jagger i Beckhamovi samo su neki od poznatih Britanaca koji su svojedobno brigu o djeci prepustili dadilji s Norlanda. Princ George i princeza Charlotte također imaju svoju dadilju s Norlanda.

Idućeg jutra, na dogovorenom mjestu dočekala nas je naša dadilja s Norlanda. Bez uniforme, s iskričavom karizmom i velikim osmijehom, Natasha nije nužno izgledala kao dadilja s Norlanda, niti kao bilo kakva dadilja. U prekrasnu plavušu svi smo se pomalo zaljubili: Jean i Beatrice odmah su je zavoljeli jer je bila puna energije i spremna na svakojake ludosti, Olivija i ja jer nam je poklonila slobodu četiri sata dnevno, a naši supružnici jer je bila prekrasna; seksepilnija verzija Lady Diane. Poput Lady Diane Natasha, koja je inzistirala da ju zovemo Tash, bila je djevojka iz visokog društva od koje se nije uistinu očekivalo da radi. To je bilo sjajno, osim što je našu djecu vodila u Hurlingham, najljepši privatni klub u gradu čija je bila članica, gdje su provodili jutra u bajkovitim parkovima, Tash je imala zvonki naglasak kojim je tepala mališanima. Bila je savršena. Istina, naša dadilja s Norlanda dolazila je s jednim detaljem koji smo odlučile zanemariti - nakon dvije godine Norlanda odlučila je prekinuti studij, tako da je samo djelomično bila dadilja s Norlanda.

Zato je prihvaćala skromnu satnicu i brigu o dvoje djece za cijenu jednog. No, norlandski touch nije je zaobišao: trebalo mi je vremena da prepoznam o čemu se točno radi. Nije to samo urođena ljubav prema djeci i vještine koje je usvojila, već i jedan oblik ponosa. Dadilja s Norlanda toliko je ponosna na svoju poziciju da čini sve kako bi njezin projekt - u ovom slučaju Jean i Beatrice - bio besprijekoran. Djeca su imala biti lijepo odjevena, nahranjena i sretna, pristojna i poslušna, a njihove dječje sobe čiste, uredne i prozračne - sve drugo bio je znak njenih slabosti. Samo nekoliko puta sam se susrela s tolikom željom da se posao obavi besprijekorno, kod francuskih pekara primjerice, koji bi radije zatvorili posao nego servirali osrednji kroasan, i starih britanskih butlera na aristokratskim imanjima. Jednog dana, Tash nas je dočekala suznih očiju objavivši nam da ju je njezin francuski dečko zaprosio. To je značilo da Tash odlazi iz naših života, par je istoga ljeta zbog njegova posla odselio u Monaco.

Olivia je bila toliko očajna da je u jednom trenutku pomislila da bi bilo najbolje odseliti u Monaco. Srećom, obje smo pronašle jednostavnija rješenja u obliku Annie i Tanye, Lili i Pilar koje su uskakale dok smo mi radile. Sve su nam na određeni način bile drage, ali Tash smo i dalje spominjale, jer dašak Norlanda nedostajao je u našim domovima.

Ovih dana, nakon 126 godina, Norland College je prvi put uveo povijesnu promjenu: vrata elitnog studija otvorena su i mladićima. Prva dvojica već su obavila akademski dio i sada su na praksi u obiteljima. Pitanje je vremena kada će mladići u smeđim odijelima od tvida u društvu dječice biti jednako poznat prizor poput njihovih kolegica. Dok se povela diskusija o jednakosti spolova i činjenici da smo u slučaju nekih zanimanja i dalje, možda previše, na strani žena, pomislila sam samo jedno: sretna je obitelj u koju dolazi ukućan s Norlanda, bilo da je nanny ili manny.

Kolumne i komentare Ane Muhar možete čitati i na ovoj POVEZNICI