Sposobni i nepotkupljivi mogu jamčiti uspjeh

Lee Kuan Yew, legendarni utemeljitelj modernog Singapura i vjerojatno jedan od najvećih državnika 20. stoljeća, pod čijom se dirigentskom palicom (ili čvrstom rukom) Singapur u samo jednoj generaciji pretvorio iz siromašne zemlje Trećeg svijeta u jednu od najbogatijih i najkonkurentnijih država Prvog svijeta, preminuo je 23. ožujka 2015. u 91. godini. Iza sebe je ostavio naciju čiji je utjecaj disproporcionalan njegovoj veličini u svijetu.

Poput oaze u pustinji, Singapur se čini pomalo nestvaran. Površinom tek nešto veća od grada Zagreba, s 5,5 milijuna ljudi i bez ikakvih prirodnih resursa, ova mala otočna grad-država nema nikakve posebne preduvjete za ekonomski uspjeh. Nemaju čak ni izvor vode, pa je uvoze iz susjedne Malezije. U intervjuu koji je dao New York Timesu 2007. godine, Yew je rekao da “Singapur uopće ne bi trebao i ne može postojati”. Nastavio je: “Mi nemamo elementarne sastojke potrebne da bismo bili nacija: homogenu populaciju, zajednički jezik i zajedničku kulturu”.

Pa ipak, priča o modernom Singapuru je priča o nevjerojatnom uspjehu. Singapur je danas četvrti najveći financijski centar svijeta (poslije New Yorka, Londona i Hong Konga). Dom je jednoj od najprometnijih svjetskih luka i drugoj najskupljoj zgradi na svijetu (Marina Bay Sands Hotel). Zemlja se može pohvaliti najefikasnijim zdravstvenim sustavom na svijetu te jednim od najboljih obrazovnih sustava, čiji su školarci već godinama pri vrhu svjetskih standardiziranih testova znanja (PISA).

Singapurska sveučilišta su u vrhu svih relevantnih svjetskih ljestvica rangiranja.

Njihovu opsesivnu fokusiranost na izvrsnost imao sam i sam prilike iskusiti tijekom svog posjeta najmlađem singapurskom sveučilištu - Singapore Management University (SMU). Vodeći ljudi sveučilišta objasnili su mi da je glavna motivacija za njegovo pokretanje bila želja vlade za uvođenjem novog igrača koji bi unio dinamiku u sustav obrazovanja kojim su do tada dominirala dva velika državna sveučilišta (National University of Singapore i Nanyang University of Technology), na svjetskoj razini prepoznata po kvaliteti. Poput bogatog europskog nogometnog kluba koji svoje igrače dovodi iz cijelog svijeta, SMU je većinu svojih profesora (60 %) doveo s najboljih svjetskih sveučilišta a za rektora su odabrali prof. De Meyera, bivšeg direktora poslovne škole sveučilišta Cambridge.

Singapur je danas izvrstan slučaj za sve koji proučavaju teorije (i prakse) ekonomskog razvoja male države bez prirodnih resursa u kontekstu otvorene, globalizirane ekonomije (zvuči poznato?). Od 1965. do 1991. godine singapurski BDP po stanovniku je porastao za nevjerojatnih 2800 %, s 500 dolara po stanovniku 1965. na 14.500 dolara 1991. godine. I nakon što je Lee Kuan Yew odstupio s premijerskog mjesta 1991. godine, sustav koji je stvorio nastavio je stvarati impresivne rezultate. Današnji BDP od oko 56.000 dolara po stanovniku svrstava Singapur među najbogatije zemlje svijeta, tik ispod plinom bogatog Katra i naftom bogate Norveške. Leejevi memoari, prikladnog imena “Iz Trećeg svijeta u Prvi”, čitaju se kao jedna od onih žuto-crnih knjiga s naslovom “kako izgraditi uspješnu zemlju ni iz čega - za neznalice?”

Lee je nametnuo iznimno visoke standarde u gotovo svakoj sferi javnog života. Počevši od javnog sektora, koji je uspostavio na principima meritokracije, Lee je arhitekt sustava koji u javnu službu regrutira samo sposobne ljude, a kako bi uklonio korupciju među javnim dužnosnicima, Lee ih je odlučio izrazito dobro platiti. S plaćom od otprilike 2,2 milijuna dolara godišnje, singapurski premijer je najplaćeniji svjetski lider. Kako izgleda ovaj sustav u praksi? Letimičan pogled na sastav današnje singapurske vlade reći će nam sljedeće: od 16 ministara, šest ih je studiralo na Cambridgeu, jedan na Imperial Collegeu u Londonu, dvoje na London School of Economics, petero ih ima magisterije Harvarda, jedan MIT-a te jedan doktorat Stanforda. Malo koja vlada na svijetu ima takav tim na čelu.

Jake, kompetentne i nepotkupljive državne institucije, u kombinaciji s gotovo manijakalnim fokusom na ekonomski rast i snažnim Leejevima vodstvom, pretvorile su Singapur u jednu od najatraktivnijih lokacija za inozemna direktna ulaganja u Aziji. Nakon što su mu druge azijske države počele konkurirati jeftinijom radnom snagom, Singapur se uspješno prilagodio fokusirajući se na industrije s većom dodanom vrijednosti, koje zahtijevaju obrazovaniju radnu snagu.

Zapadni mediji često su kritizirali Leeja Kuana Yewa zbog nedostataka slobode govora i kontrole medija, kao i zbog praktički jednostranačkog sustava koji je razvio u Singapuru.

Njegov utjecaj često je prelazio granice Singapura. Kada je Deng Xiaoping, nakon što je uvidio katastrofalne rezultate Maove kulturne revolucije, raskrstio s komunizmom i odlučio reformirati Kinu, trebao mu je novi, kapitalistički ekonomski model, no onaj koji bi bio primjenjiv u kineskom kontekstu. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Deng je posjetio Singapur te mu je tijekom tog posjeta Lee Kuan Yew pokazao što su sve uspjeli postići u relativno malo vremena i uvjeriti ga da bi takav model mogao funkcionirati i u Kini. Impresioniran svime što je vidio u Singapuru, Deng se vratio u Kinu i započeo reforme koje su u sljedećih 30 godina pridonijele izlasku više od 600 milijuna ljudi iz siromaštva.

Što možemo naučiti iz singapurskog iskustva?

Kao prvo, sudbina nacije uvelike ovisi o kvaliteti vodstva koje ima. Singapur je dokaz da mala zemlja bez prirodnih resursa, s kompetentnim i nepotkupljivim vodstvom, može tijekom jedne generacije napraviti kvantni skok iz kluba nerazvijenih u klub najrazvijenijih država svijeta. Drugo, singapurski model pokazao je da je za prosperitet nacije mnogo važniji pragmatični pristup rješavanju problema i iskrena komunikacija s građanima nego trenutačna ideologija vlastodržaca.

* autor je prodekan za Međunarodnu suradnju na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta