Slava i tuga Oluje

Spomen-ploča izbjeglima u Oluji, postavljena na izlasku iz Knina, ekspresno je uklonjena. Postavila ju je jedna nevladina organizacija, Inicijativa mladih za ljudska prava, koja žrtvama nudi “svoju ispriku za patnju u nedostatku isprike odgovornih”.

Objašnjavajući razloge uklanjanja ploče kninska gradonačelnica Josipa Rimac navela je manjkave dozvole te svoje podsjećanje da je “Olujom Hrvatska oslobodila okupirana područja”. To nije sporno. Ali hitrim uklanjanjem ploče koja se referira na masovan srpski egzodus Hrvatska se petnaest godina od Oluje još pokazuje nespremnom da pokaže sućut za stradanja sa srpske strane.

Još gore, izbjegle građane, svoje državljane, tretira kao da nisu njezini.

Alibi za takvu tvrdokornost uvijek se može naći u porukama koje početkom kolovoza redovito stižu iz Beograda.

Od Borisa Tadića ove se godine ipak očekivala mekša i diferenciranija izjava od njegova proglašavanja Oluje zločinom koji se ne može zaboraviti.

Ali kao predsjednik Srbije logično je da on na Oluju gleda iz srpskog rakursa. Koji jednostavno ne može biti istovjetan hrvatskom. “Hrvati slave, mi tugujemo”, rečeno je ovih dana na parastosu srpskim žrtvama u Petrinji.

Normalno je da Srbi Oluju ne mogu slaviti čak i kad shvaćaju da je bila neizbježna.

Previše je svijeta gurnuto u izbjeglištvo, previše je onih koji su pobijeni, previše je bilo stradanja. Na tvrde Tadićeve izjave šefovi hrvatske države na kninskoj su proslavi odgovorili istom mjerom, bez nijansiranja, inzistirajući na ničim okaljanoj Oluji, ne spominjući njezino naličje.

Jasno je da su Hrvati morali osloboditi svoju državu i skršiti srpsku pobunu. To se ne može dovoditi u pitanje.

Legitimitet Oluji ne osporava ni Haaški sud. Problem je pad u bezakonje i državno sponzorirana slijepa osveta. Izjava Jadranke Kosor da je Olujom poražena Miloševićeva agresorska politika nije sporna.

Sporna je njezina tvrdnja da na Oluji nema baš nikakve sjene. Sporno je da kao hrvatska premijerka ni spomenuti neće srpska stradanja. Za građane Hrvatske srpske nacionalnosti u njezinu se govoru nije našlo mjesta. Premda je sa srpskom strankom u koaliciji i SDSS joj u Saboru vjerno čuva leđa i potrebnu većinu.

Predsjednik Ivo Josipović bio je u Kninu nešto nijansiraniji: naglasio je da i u pobjedi treba biti velik, da pobjeda ne daje pravo na osvetu. Ali ni on izrijekom nije pokazao sućut za srpske žrtve.

Intonacija Borisa Tadića, koji o Oluji govori samo kao o zločinu, kao i hrvatskih čelnika koji spominju samo slavu oslobađanja zemlje, određene su isključivo unutarnjopolitičkim potrebama. Ali njihov ping-pong crno-bijelim izjavama ohrabruje kapilarnu isključivost, pa nije čudo da se uz svako obilježavanje Oluje međuetničke napetosti pojačavaju. Što nije problem Beograda, nego ovdašnje vlasti.

Ratne rane još bole, ali zadatak je šefova države da ih liječe, a ne sole. Hrvatska se oko Oluje ne mora složiti s predsjednikom Srbije. Ali svakako bi morala pokušati naći zajednički jezik sa svojim građanima srpske nacionalnosti.

Za početak trebalo bi otvoriti uši i prostor da se može čuti i njihovo iskustvo. Hrvatska država, radi vlastite budućnosti, mora se pokazati dovoljno širokom da može akceptirati i proslavu Oluje i pijetet prema srpskim žrtvama.