Škotski referendum nije separatizam. Oni su emancipaciju odbili, a Katalonci će je vjerojatno prihvatiti

Škotski premijer Alex Salmond i njegova zamjenica Nikola Sturgeon priznali su poraz rano ujutro, dok su se glasovi još prebrojavali, dodajući da su razočarani, ali da nije riječ ni o kakvoj katastrofi. Salmond je, dapače, u maniri odgovornog državnika odmah pozvao na nacionalno jedinstvo.

Upravo je fascinantno da se o tako važnom pitanju, o opstanku tako značajne zemlje, i o eventualnom nastajanju nove države, odlučivalo savršeno civilizirano i uzorno demokratski.

Na kraju, pokazalo se da je kampanja Better Together (Bolje zajedno) bila uvjerljivija od kampanje za samostalnu Škotsku; funta je naglo skočila, a naslovnice engleskih medija, koje su posljednjih dana bile pune sivih i zabrinutih tonova, u petak su postale vesele i optimistične, ali ne i slavodobitne: bar zasad (ovaj je tekst napisan u petak ujutro) nikome nije palo napamet da ponižava škotske zagovornike neovisnosti (vidjet ćemo, doduše, kako će sportski novinari tretirati Andyja Murraya, velikog britanskog wimbledonskog heroja koji je na dan referenduma pozvao da se glasa za odcjepljenje).

Olakšanje u Londonu

Škotsko ne secesiji, izglasano s uvjerljivijom razlikom no što su to projicirale ankete, i uz izvrsnu izlaznost na birališta, prilično očigledno pokazuje da većina Škota ne smatra da Velika Britanija ugrožava ili potiskuje njihov nacionalni i politički identitet, nego da ona predstavlja zadovoljavajući okvir za normalan i uspješan život.

Snaga i privlačnost identiteta koji Škoti dijele s Ujedinjenim Kraljevstvom pokazali su se većim od želje za državnom emancipacijom, što je dočekano s olakšanjem ne samo u Londonu, nego i u Bruxellesu, a osobito u Madridu.

Kada je, međutim, riječ o Španjolskoj i Kataloniji, ondje je situacija donekle drukčija; ideja katalonske neovisnosti uživa snažniju potporu nego što je to bilo u Škotskoj. S druge strane, španjolska Vlada postupa puno manje demokratski od britanske.

Madrid tvrdi da je referendum, koji bi se mogao održati 9. studenoga ove godine, zapravo ilegalan, te da neće priznati njegov rezultat.

Kako bi Španjolcima osporili taj argument, Katalonci su planirali još ovoga tjedna donijeti poseban regionalni zakon kojim bi referendum o neovisnosti dobio pravno utemeljenje. Katalonski političari tvrde da je jedna od glavnih svrha referenduma da Španjolska napokon shvati kako unutar te zemlje živi više političkih nacija, a ne samo španjolska.

Važno je naglasiti da su i škotski i katalonski referendum apsolutno legitimni.

U oba slučaja nije riječ ni o kakvom separatizmu, kao što se to, duboko pogrešno, tvrdilo u nizu svjetskih medija uoči glasanja o sudbini Škotske i opstanku Velike Britanije. Separatizam možemo definirati kao pokušaj dijela jednog naroda, koji već ima državu, ali ne živi u toj, nego u nekoj drugoj državi, da se odvoji od države u kojoj živi, i da se priključi svojoj naciji.

Karakterističan primjer separatizma jesu slučajevi Krima i istočne Ukrajine gdje se Rusi, koji žive u tim dijelovima Ukrajine, pokušavaju priključiti Rusiji, u čemu im Moskva svesrdno pomaže, pa je tako anektirala Krim. Sljedeći karakterističan primjer separatizma predstavljaju stalne prijetnje Milorada Dodika da će se Republika Srpska izdvojiti iz Bosne i Hercegovine.

Neprijeporno je, nažalost, da je i osnivanje Hrvatske Republike Herceg Bosne u devedesetim godinama prošlog stoljeća predstavljalo akt separatizma. U krajnjoj liniji, neosporna je činjenica da je i pokret za odvajanje Kosova od Srbije također bio separatistički.

Međutim, svi brojni zločini koje su pripadnici oružanih snaga Slobodana Miloševića počinili na Kosovu, kao i činjenica da Beograd nije htio ozbiljno pregovarati o svršetku sukoba na Kosovu, te da je Zapad morao vojno intervenirati kako bi slomio Miloševića i njegove suradnike; sve je to dovelo do sadašnjeg stanja, koje je nepovratno.

Pravo na državu

Jasno je, ipak, da se Kosovo ne može i ne smije priključiti Albaniji (dok bi se Republika Srpska, u slučaju izlaska iz Bosne, prije ili kasnije pokušala priključiti Srbiji, o čemu svjedoče događaji iz devedesetih godina: u krajnjoj liniji, Republika Srpska osnovana je prije svega zato da bi se srpske granice, poslije raspada Jugoslavije, proširile na zapad).

U škotskom i u katalonskom primjeru ne može se, međutim, raditi o separatizmu, jer ni Škoti ni Katalonci nemaju svoju nacionalnu državu. U škotskom i u katalonskom primjeru riječ je o državnoj emancipaciji zrelih političkih nacija.

Škoti su tu emancipaciju odbili, dok će je Katalonci, kako sada stvari stoje, vrlo vjerojatno prihvatiti (usput govoreći, plašiti Katalonce primjerom Hrvatske, kao što je to uoči škotskog referendum napravio španjolski premijer, jedan je od bizarnijih istupa bilo kojeg europskog državnika u posljednje vrijeme, koji samo govori koliko je Madrid nemoćan i uplašen zbog katalonske želje za neovisnošću).

Političke nacije, kada je god to moguće, naprosto moraju imati pravo na svoju državu. Riječ je o njihovoj temeljnoj, organskoj težnji, koja nema nikakve veze s procesima suradnje u širim političkim asocijacijama.

Prostor slobode

Na temelju tog prava i te težnje nastale su i suvremena Hrvatska i Slovenija, i suvremena Češka i Slovačka, i suvremena Litva, Latvija i Estonija, sve današnje članice Europske unije.

Eventualni izlazak Katalonije iz Španjolske utoliko ne može oslabiti Europsku uniju, nego je, dapače, može afirmirati kao prostor slobode i demokracije, u kojem svaka njena nacija ima pravo na samoostvarenje. Katalonija ionako više nego zadovoljava sve moguće političke, pravne i gospodarske kriterije za članstvo u Uniji.

Baskijski je slučaj, od kojeg Španjolci također strahuju, neusporedivo složeniji: prostor koji se naziva Basque Country proteže se i sa španjolske i s francuske strane granice, i utoliko bi osamostaljenje Baskije izazvalo traumatičnu promjenu granica između dvije velike zemlje, što se čini potpuno nerealnim. Puno je realnije da će Baski tražiti i dobiti još veća prava u španjolskom sustavu regionalnih samouprava.

Primjer škotskog referenduma o neovisnosti ostat će trajni dokaz da pravila i običaji liberalne demokracije - u vrijeme kada se neprekidno govori o krizi liberalne demokracije - ipak najbolje omogućavaju da se stvarna volja građana pretvori u važne i neosporno legitimne političke odluke.