ŠKOLA ŽIVOTA Kako utješiti nekoga tko je u tuzi zbog gubitka voljene osobe?

Prošlog sam se tjedna našao s poznanicom koja je nedavno izgubila supruga. Zajedno su proveli 31 godinu, odgojili su troje djece i bili jako povezani. Neki ljudi samo žive zajedno, a zapravo su si stranci. No to se nikako ne odnosi na njih. Njih petero su bili obitelj, a njih dvoje zdravi i predani partneri. Naravno da su imali i neke krize, ali su se borili. Ne jedno protiv drugoga, nego jedno za drugo. Čak i kad su imali teške dane, bili su dovoljno zreli da se ne bore protiv partnera jer čak i ako jedan partner pobijedi u toj borbi, njihov odnos sigurno gubi. Mnogi parovi to zaborave, ali oni su znali. Ma… bili su obitelj!

I onda je on preminuo. Sve se dogodilo jako brzo, nije išla u detalje, samo je rekla da se razbolio i da je sve bilo gotovo u manje od dva mjeseca. Rekla je da se prvo osjećala kao da je netko kamionom prešao preko nje. Nije ni vidjela taj kamion, nije se stigla pripremiti, samo se osjetila pregaženo!

Danima se budila usred noći i nadala da je sve samo san. I svaki put kad je shvatila da je to ipak stvarnost, oblio ju je hladan znoj. U snovima se to nije dogodilo. U snovima je bila sretnija, dok je javu teško podnosila. Ona se htjela trgnuti iz jave. Bilo je dana kad je bila emotivno tupa i prazna, a bilo je i dana kada je prošla kroz 20 različitih emocija, od bijesa i ljutnje pa sve do prožimajuće tuge. Djeca su joj bila podrška, no s druge strane, i njima je trebala podrška koju im je često uspijevala pružiti. S vremenom su naučili dati si slobodu da tuguju, da budu ljuti, da zajedno plaču ako im tako dođe… Problem je bio i što nisu svi tugovali na isti način pa su na početku optuživali one druge da se krivo ponašaju ili da nemaju razumijevanja jedni za druge, no kasnije su shvatili da je mudro prihvatiti da svatko tuguje na svoj način. Svojim ritmom…

No sve su joj to bili očekivani problemi i na sve se bolno i polako privikavala, a najviše ju je ljutila okolina. Mnogi ljudi koji su čak i imali dobre namjere, ali nisu imali pojma što je njoj potrebno. Niti su željeli saznati.

I zbog moje poznanice, ali i svih ljudi u sličnoj situaciji, molim vas da pripazite na nekoliko stvari.

Za početak, zaboravite na floskulaštvo. U trenutku kada netko tuguje, nemojte ga šopati floskulama da će sve biti u redu ili da vrijeme liječi sve rane ili... Vrijeme je, samo po sebi, potpuno nemoćno. Dobro iskorišteno vrijeme liječi neke rane, ali i dalje trebamo prihvatiti da će se naš život zauvijek promijeniti, a to nije jednostavno. Osobe koje tuguju ne žele floskule, nego podršku i zagrljaj. Neka se isplaču u vašim rukama. Izderite se zajedno s njima ili ih barem nemojte osuđivati ili poklapati kad izražavaju emocije. Pratite njihov ritam. Umjesto da ih šopate floskulama, pitajte ih kako im možete pomoći.

Druga stvar, tako vam svega, nemojte odmah spominjati kako ste sve to i vi prošli prije 12 godina. Njih to tada ne zanima. Ta se situacija ne događa vama, nego njima i zato budite tu za njih. Za nekoliko mjeseci možete razmijeniti iskustva, ali na početku, nikako. Nemojte govoriti o sebi, posvetite se njima!

I nemojte pretpostavljati da će vaša draga osoba gubitak supruga doživjeti isto kao vi. Vaš odnos i vaš način tugovanja je samo vaš, a netko drugi će tu istu situaciju doživjeti sasvim drugačije. I ima pravo na to. Prečesto se čuju izjave tipa: Znam kako ti je, ali bit će ti bolje nakon tjedan dana. Bit će bolje kad se vratiš poslu. To je i meni pomoglo…

To su iracionalne pretpostavke jer samo zato što je vama nešto pomoglo ne znači da će i drugima. Umjesto da pretpostavljate kroz što prolaze, samo ih pitajte. I slušajte. Manje brbljajte, više slušajte!

Ako imate smislen odnos s osobom koja je izgubila nekoga, nemojte zaboraviti da tuguje i nakon sprovoda. Trebat će vas i kad osvane prvi Božić i prva godišnjica braka i prvi rođendani, ali i svi dani između. Nemojte ih zaboraviti jer oni sigurno neće tako brzo zaboraviti svoje najmilije. Njima će sigurno trebati dulje da stanu na noge!

Ovih se dana prisjećamo preminulih i treba im odati počast, ali trebamo se brinuti i za one koji su i dalje među nama. Floskule im sigurno neće pomoći, ali razumijevanje i iskrena podrška hoće!