ISPOVIJEST

SIN ENVERA ČOLAKOVIĆA EKSKLUZIVNO ZA JUTARNJI: 'Ustaše su ga uhitili jer su kod njega pronašli antifašističke letke...'

Ustaše su ga uhitili jer su kod njega pronašli antifašističke letke. Njegova je obitelj u Sarajevu skrivala jednu židovsku obitelj, a čak 17 članova obitelji njegove žene završilo je u logoru u Jasenovcu

Znate, svako zlo za neko dobro. Mislim, najmanje je dobro da ja budem advokat i vjerodostojni interpret svoga oca, njegova rada i značenja njegovih djela. Djeca ili nisu dobro upućena ili su pak pristrana. Ili naprosto ne znaju, pa fabuliraju kako se njima sviđa. No jednostavno nisam mogao ostati nijem na takvu laž i nedopustivu svinjariju koju je prouzročila bjesomučna reakcija Vilija Matule, tog političkog aktivista Nove ljevice. Ono što je dobro jest nada da će nakon svega ovoga možda porasti zanimanje javnosti za objavljena, ali i dosad neobjavljena djela moga oca. Neke naznake u tom smjeru već postoje i to mi je iskreno drago - počinje priču Esad Čolaković dok sjedimo u prostorima Udruženja menadžera Croma na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.

Povod za razgovor vrlo je jasan.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je da manji park u zagrebačkoj Martićevoj ulici nasuprot zgradi koja se kolokvijalno zove Mali Vatikan nazove po Enveru Čolakoviću, koji je bio i bosanski i hrvatski i mađarski pjesnik, pisac proznih djela i veliki, nagrađivani prevoditelj, a vjerojatno je najpoznatiji po svom romanu “Legenda o Ali-paši” iz 1944. godine za koji je od Matice Hrvatske dobio nagradu za najbolji roman te godine.

Inicijativu za imenovanje parka po Enveru Čolakoviću još 2013. godine pokrenulo je Društvo hrvatskih književnika. Prijedlog je stigao na skupštinski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova kojim predsjeda Zlatko Hasanbegović te je većinom glasova usvojen.

Protiv takvog prijedloga bila je Rada Borić iz Nove ljevice, a posebno je oštro protiv takvog prijedloga istupio glumac Vili Matula, predsjednik Vijeća Donji grad, koji je takvu odluku Odbora nazvao vrlo štetnom jer je “Enver Čolaković bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj 1944. i tamo, postavljen od Pavelića, bio predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”.

Vrlo brzo na svojoj Facebook stranici odgovorio mu je Esad Čolaković te naveo kako je Matula izveo “fantastičnu javnu predstavu klevetanja i lustracije čovjeka kojeg ni stara revolucionarna SFSN ljevica nikad nije optužila, a kamoli osudila zbog kolaboracionizma s ustaškim režimom”.

Filmska biografija

“U svojoj ideološkoj zaslijepljenosti i nepoznavanju biografskih činjenica, literature i kulturnih zasluga Envera Čolakovića - jer njegova predstava bila je namijenjena medijima i političkim oponentima gradonačelnika Zagreba - ugledni umjetnik izveo je ružnu scenu javne difamacije drugog umjetnika koji se ne može braniti i o čijem životu i stvaralaštvu zaista nema pojma ili namjerno laže”, napisao je Čolaković.

Vrlo brzo reagirao je i sam Hasanbegović koji je uvjeren kako se “iza pokušaja obračuna s Čolakovićem u ime takozvanog antifašizma zapravo krije stari protumuslimanski atavizam te dodatna likvidacija na starčevićanstvu utemeljene hrvatske muslimanske baštine i predaje s čijim se nositeljima i najistaknutijim predstavnicima jugoslavenski komunizam 1945. korjenitije obračunao nego sa samim ustaštvom”.

S Esadom Čolakovićem razgovarali smo više od sat vremena o njegovom ocu Enveru Čolakoviću.

Esad, inače predsjednik Crome, o Enveru priča polako, tiho, biranim riječima, s velikim poštovanjem i stječe se dojam kao da se osjeća nedostojnim da brani ime “velikog oca”.

Kaže mi u jednom trenutku da se gotovo pomirio s tim da će djela njegova oca, kako ona objavljena tako i ono mnoštvo neobjavljenih, zauvijek biti prepuštena skupljanju prašine po obiteljskim i državnim arhivima, no sada se probudila nada da će se cijela priča promijeniti.

- Njegova biografija je poprilično filmska i vrijedno ju je ispričati - uvjerava me Esad.

Enver Čolaković rođen je u Budimpešti 1913. godine, imao je srčanu manu i bio je vrlo boležljivo dijete. Njegov otac bio je Sarajlija Vejsil-beg Čolaković, muslimanski poduzetnik, vlasnik mnogih nekretnina i ciglana koji je još za vrijeme Austro-Ugarske često putovao u Budim sklapati poslove. Ondje upoznaje naturaliziranu Mađaricu Illonu Mednyanszky, čija se plemićka obitelj u mađarsku prijestolnicu doselila iz Slovačke. Tijekom Prvoga svjetskog rata otac odlazi na bojište, a majčini roditelji malog Envera krste i daju mu ime Laszlo. Njena obitelj, kaže Esad, nije u potpunosti bila katolička, nego i židovska.

Upravo pod tim imenom Laszlo Medny­anszky, Enver će objavljivati neke pjesme na mađarskom jeziku.

Prema riječima Esada Čolakovića, Illona je očito bila enfant terrible svoje obitelji s obzirom na to da se odlučila udati za muslimanskog provincijalca koji nije znao mađarski i koji je bio mnogo skromnijeg formalnog obrazovanja od nje.

- Ona je bila među prvim damama ondašnjeg građanskog društva Austro-Ugarske Monarhije koje su uopće pohađale sveučilišne studije, a svakako prva žena koja je na Sorbonnei studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu. Iz Enverova autobiografskog djela, “Knjige majci” iz 1942. vrlo lako se može zaključiti da je majka imala i presudan utjecaj na njegovo formiranje intelektualnog, kulturološkog i vrijednosnog sustava. Od oca je naslijedio ne samo tradicionalni islamski svjetonazor nego i mnogo karakternih osobina, ponajprije principijelnost, radišnost, upornost, osjećaj društvene odgovornosti i samopouzdanje u smisao vlastitog rada - uvjeren je Esad.

No 1923. obitelj odlazi iz Budimpešte u Sarajevo jer mu država polako oduzima imovinu. U sukobu s vlastima Vejsil-beg će biti godinama, a protiv njega će se čak podići neke prijave zbog optužbi da je nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature vrijeđao kralja Aleksandra i zazivao propast Kraljevine Jugoslavije.

U Sarajevu njegova majka prelazi na islam, mijenja ime u Fatima, no sarajevsko je društvo baš i ne prihvaća.

Pet minuta slave

Mali Enver u tom gradu završava osnovnu školu i nižu gimnaziju, nakon čega se obitelj seli u Beograd. Ondje Čolaković završava višu gimnaziju i upisuje studij matematike. Diplomirao je 1936. godine, nakon čega odlazi u Budimpeštu na poslijediplomski studij iz područja statike. Kasnije, 1959. diplomirat će i povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Enver počinje pisati pjesme, objavljuje ih na mađarskom i njemačkom, ali i na hrvatskom jeziku.

- On je, naravno, znao mađarski i njemački, a s obzirom na to da je imao guvernantu, učio je i francuski. Sve je te jezike znao prije nego što je naučio hrvatski - kaže mi Esad.

Budući da mu je cilj bio napisati sveobuhvatnu povijest matematike, krajem 1938. i 1939. godine putuje po Europi i obilazi Mađarsku, Austriju, Francusku, Švicarsku, Italiju i Grčku, nakon čega nakratko odlazi u Afriku.

Vraća se 1939. godine.

- Tada započinje njegovo razdoblje intenzivnijeg objavljivanja proze. Prvo je objavio desetak pripovijedaka u časopisu Svijet u Zagrebu. Do kraja 1942. on će napisati autobiografsko djelo “Knjiga majci” u kojem se zapravo očitava njegovo antifašističko opredjeljenje jer u njemu opisuje četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva te progone Židova i Srba. Tada će završiti i svoj prvijenac, roman “Legenda o Ali-paši” koji će biti objavljen tek 1944. Za taj roman dobit će nagradu Matice Hrvatske za najbolji roman te godine. Do tog trenutka on je bio gotovo anoniman. Nakon tog romana, koji je bio dočekan superlativnim književnim recenzijama i odmah postao jednom od najčitanijih i najtraženijih knjiga, doživio je i svojih pet minuta slave - priča Esad.

Tada Enver Čolaković uistinu postaje zvijezda, objavljuje pripovijetke, novele, kazališne komade, političke osvrte, romane. Prema Esadovim riječima, otac mu je uistinu dočekao samo pet minuta slave. Doslovno.

Naime, u drugoj polovici 1944. godine on odlazi u Mađarsku kao kulturni ataše NDH.

Kako je do toga uopće došlo i je li Enver Čolaković bio kolaboracionist, pripadnik ustaškog pokreta?

Prema Esadovu poznavanju dokumenata, kako onih iz državnih arhiva, tako i onih do kojih je došao njegov brat Zlatan (preminuo 2008.), filolog i istraživač koji je bio Fulbrightov stipendist na Harvardu, u očev život jednostavno se uplela sudbina.
Prema jednoj od verzija on se početkom 1944. godine zamjerio ustaškoj vlasti jer su kod njega na jednom putovanju u Konjic pronađeni protuustaški leci. Taj se događaj zbio tri mjeseca prije nagrade za roman “Legenda o Ali-paši”. Bio je uhićen, no za njega su se založili u Vladi NDH utjecajni muslimani. Zatim mu je dodijeljeno mjesto kulturnog atašea u Mađarskoj.

- Tako je on spašen. Drugi razlog zbog čega odlazi u Budimpeštu možda se može protumačiti nesretnom ljubavi. Naime, on je u Sarajevu imao zaručnicu. Zvala se Nella. Zbog teškog živčanog sloma i nepopravljivog duševnog poremećaja morala je biti hospitalizirana s dijagnozom koja nije davala izglede da će se njezino stanje ikada “normalizirati” i to ga je strašno pogodilo. Zato prihvaća odlazak u Budimpeštu u kojoj je vrlo kratko boravio. Ondje ga je dočekala i vijest da su mu roditelji poginuli u savezničkom bombardiranju Sarajeva. Roditelje su mu pokopali njegovi prijatelji Hamid i Mak Dizdar. U jednom je trenutku ostao sam, potpuno slomljen - priča Esad.

Doživotno sumnjiv

Nakon ovih riječi kratko je zašutio, pa se vratio na temu jesu li Čolakovići bili ljubitelji ustaškog režima.

- Prije nekoliko godina kontaktirali su me iz sarajevske Židovske općine u vezi s procedurom imenovanja Pravednikom među narodima, jer je tu inicijativu pokrenuo Američki židovski kongres u povodu testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske obitelji koja je za vrijeme Luburićevih racija 1944. i prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-bega Čolakovića, što je i za njegovu obitelj moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog holokausta. U toj kući bio je i moj otac. Toliko o budalaštinama onih koji ime moga oca nastoje vezati uz koljački režim - kaže mi Esad.

Nakon završetka rata, pješice dolazi u Zagreb, a zatim kreće u Sarajevo kako bi otišao na grob roditelja. Iako mu Mak Dizdar piše da se ne vraća jer bi mogao izgubiti glavu, Enver ipak odlazi u Sarajevo. Vrlo brzo biva uhićen i s kvalifikacijom sumnjivog člana diplomatskog kora NDH transferiran u istražni zatvor u Zagrebu.

Nakon privođenja ubrzo biva pušten, pa i amnestiran, no gotovo do smrti bit će pod pažnjom Službe državne sigurnosti koja će ga pratiti, kako je to Esad plastično objasnio, “kao ružna sjena”, te će se ime njegova oca provlačiti kroz “registre nepostojećih Crnih ili Bijelih knjiga i povjerljivih partijskih biltena o sumnjivim intelektualcima kojima je, za svaki slučaj, trebala biti uskraćena svaka mogućnost javnog djelovanja, a u iznimno opasnim primjerima i mogućnost državne službe i slobode kretanja”.

- Dakle, jedini grijeh Envera Čolakovića i formalni razlog njegova cjeloživotnog stigmatiziranja bio je to što je pred sam kraj rata epizodno sudjelovao u diplomatskoj misiji propale države i što se dosljedno deklarirao kao Hrvat muslimanske vjeroispovijesti, premda se i po mjestu rođenja i po obiteljskom podrijetlu mogao jednako tako politički legitimirati kao Mađar ili Europ­ljanin islamske konfesije - priča mi Esad.

Što je njegov otac onda radio nakon Drugog svjetskog rata?

Kao pisac je bio gotovo zaboravljen, reći će Esad.

U Zagrebu je 1946. godine upoznao svoju suprugu Stellu Podvinec, profesoricu klavira. Ona je, pak, kći Arthura Podvinca, Židova koji se morao pokrstiti kako bi zadržao službu geodeta u Budimpešti za vrijeme Austro-Ugarske. Stella je studirala klavir kod slavnog pedagoga Svetislava Stančića, a zbog rata i “židovskog pitanja” zaustavljena je njena solistička karijera.

- Čak 17 članova obitelji moje majke završilo je u logoru u Jasenovcu. Ona je, pak, nakon rata, 1953. postala direktorica Glazbene škole “Vatroslav Lisinski”, bila je zaslužna za osnivanje Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske, a njenom zaslugom otvorene su i mnoge područne glazbene škole. Dobila je niz priznanja, a zbog zasluga u glazbenom djelovanju Tito ju je odlikovao Ordenom rada sa zlatnim vijencem - priča mi Esad.

Enver Čolaković je, pak, nakon rata najprije radio u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu koji je vodio Miroslav Krleža.

- Krleža je uvažavao mog oca i moj je otac donekle uvažavao Krležu. No do prekida suradnje došlo je vrlo brzo jer je Krleža dobio naputak da se riješi svih nepoćudnih likova oko sebe u Zavodu. Krleža je tada, da se tako izrazim, podvio rep, a moj je otac izgubio posao. Više nije mogao dobiti nikakvo zaposlenje te je trajno ostao nepoćudan i potencijalno opasan politički element. To je bilo sredinom 50-ih. No cijelo vrijeme imao je podršku majke - prisjeća se Esad pa mi pokazuje sliku svoga oca na čijoj je poleđini ispisana poruka Stelli.

“Svojoj Stelli na uspomenu za mnoge dane koje bi naša ljubav htjela zaboraviti, premda su u svom tom užasu bili lijepi - jer su nas zbližili više nego dani radosti. Nije li naše geslo: Naprijed! Enver”.

Zatim mi Esad krene opisivati zgodu koja možda najplastičnije opisuje izolaciju Envera Čolakovića u komunističkom režimu ondašnje države.

Za prigodu svečanog otvorenja renovirane zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu njegov otac dobio je posao da priredi libreto za praizvedbu Wagnerovih “Majstora pjevača”.

- On to nije shvatio samo kao zanatski profesionalni zadatak izrade kvalitetnog prepjeva, nego je danima tražio od naše majke i Nikše Bareze, koji je dirigirao opernim ansamblom, da mu na klaviru sviraju partituru najkompliciranijih opernih dionica, kako bi izabrao one riječi koje bi solisti i zbor mogli najlakše uskladiti s muzičko-scenskim prizorom, a publika razumjeti sukladno dramaturškom kontekstu opere. Kada je predstava konačno bila izvedena kao kulturni događaj par excellence, ispostavilo se da se, eto, tehničkom omaškom na plakatima i u divot-izdanju brošure u povodu praizvedbe opere i jubilarne godišnjice obnovljenog HNK zaboravilo navesti tko je bio autor libreta, ali su zato uz soliste i članove ansambla bili navedeni svi, pa i tehnički realizatori predstave. Kasnije su mu objasnili da je došlo do tehničke pogreške. A tih je tehničkih pogrešaka u njegovu životu bilo mnogo - priča mi Esad pa mi navodi kako njegov roman “Mulan” te pripovijetka “Mali svijet”, koja je pobijedila na anonimnom natječaju 60-ih, nikad nisu izdani.

Vrijedna ostavština

Priča mi i kako je njegov otac upravo zbog nemogućnosti da radi još 50-ih godina u njihovu stanu u Martićevoj počeo primati gimnazijalce i studente te im davao poduku iz matematike, fizike, latinskog, povijesti.

- Za njega je matematika bila i strast i ljubav i znanje, baš kao i poezija, i zato je na najjednostavniji način znao svojim školarcima prenijeti to znanje, alate izračuna i zadovoljstvo razumijevanja svih postupaka i formula u rješavanju zadataka. Usmenom predajom generacija zadovoljnih studenata, ali i njihovih profesora, on je postao neka vrsta institucije za vrhunske instrukcije iz matematike i fizike, a od toga je i živio, premda je i mnogim siromašnim studentima rado davao poduku pro bono. Rad s mladima bio je neka vrsta njegove autoterapije. Rad i rad - priča mi Esad i navodi kako su redoviti članovi kružoka obitelji Čolaković u to vrijeme bili najistaknutiji intelektualci i umjetnici iz književnih, glazbenih, likovnih i kulturnih krugova, kao što su Vesna Parun, Mak Dizdar, Nusret Idrizović, Vladimir Kranjčević, Vanja Sutlić, Slavko Ježić, Nerkez Smailagić, Aleksandar Hondl, Rudolf Matz, Jerolim Miše, Melita Lorković, Jurica Murai, Mladen Raukar, Toma Prošev, Truda Reich, Milivoj Slaviček, Nikša Bareza, Enes Čengić, Marijan Matković.

Ipak, 1965. dobiva putovnicu pa često putuje, a iako je mogao emigrirati, ostaje u Zagrebu. Tada se prihvaća rada na antologijama mađarske i austrijske poezije, za što će biti nagrađen visokim odlikovanjima kako Društva pisaca Mađarske, tako i Visokim odlikovanjem predsjednika Austrije.

Tih godina postaje i članom Društva književnika Hrvatske, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske, a 1970. godine Znanje objavljuje drugo izdanje romana “Legenda o Ali-paši”.

Umire od srčanog udara 1976. godine.

- Rezultat rada moga oca je sljedeći. Ima sedam neobjavljenih romana, oko 3000 autorskih pjesama te dnevničke zapise koji su pod embargom na 50 godina u arhivi HAZU. Moj otac je napisao da najmanje 50 godina nakon njegove smrti ti zapisi ne bi trebali izaći van, a da i tada obiteljski nasljednik dobro razmisli hoće li ih objaviti. Znate, da se vratim na početak razgovora, Envera Čolakovića ne treba braniti ni zbog stvarnog ni zbog verbalnog delikta. Ali bi se možda trebala nanovo otkriti riznica njegove rukopisne ostavštine koja je nadživjela autora “Legende o Ali-paši” i koja zasigurno sadrži elemente antologijske vrijednosti bez kojih bi mozaik kulturne baštine u području hrvatske, bošnjačke, pa i mađarske književnosti XX. stoljeća ostao nepotpun - nada se Esad.

A park ispred nekadašnjeg stana u Martićevoj? - pitam.

- Volio bih to iz sentimentalnih razloga, a ako ne, Bože moj - kaže za kraj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:59