SIMBOLIČNA VEZA DVIJU FOTOGRAFIJA SNIMLJENIH U FRANCUSKOJ Bit će manje ratova kad se svijet složi da je uplakani muškarac lijep i plemenit

Sedamdeset pet godina dijeli dvojicu muškaraca koji plaču.

Na prvoj slici, koju je s proljeća 1940. snimio nepoznati fotograf, Jerome Barzetti, građanin Marseillea, suzama ispraća posljednje francuske jedinice koje se, nemoćne pred njemačkom invazijom, ukrcavaju na brodove i isplovljavaju prema Africi.

Na drugoj slici, koju je snimio fotograf AFP-a Loic Venance, nepoznati je mladić. On stoji ispred caffea “La Belle Equipe” (Prava raja, Dobra škvadra...), nekoliko sati nakon terorističkih napada u Parizu.

Obojica su vrlo elegantni, odjeveni posve u duhu vremena, oko obojice su ljudi koji kontroliraju emocije. Prije sedamdeset pet godina dvije žene zaleđenih pogleda, jedna užasnuta, druga ravnodušna, i muškarac koji se smiješi. To je česta reakcija u graničnim situacijama: nesuvisli smiješak društveno je prihvatljiviji od muškoga plača.

Danas: ćelavi muškarac u kožnoj jakni, prekriženih ruku gleda u prizorište užasa. U njegovoj zamućenoj pozadini još jedan koji fotogafira mobitelom. Na obje slike postoji snažna opozicija između uplakanog i okoline. Muške suze su incident, nešto što je i danas, nakon feminizacije svijeta, neusporedivo sa ženskim suzama. Žene plaču i kad nije strašno. Ženske suze, kao i dječje suze, mogu biti lijepe. I obično su lijepe. Takva je, barem, društvena interpretacija.

Pojam ljepote uvijek je stvar interpretacije i društvenog dogovora. A naša se zajednica i civilizacija odavno dogovorila da je muški plač ružan. Muški plač znak je poraza ili konačne tragedije, nepopravljive nesreće, kraja svega.

Ovakva interpretacija muškoga plača u osnovi je civilizacije koja svoje nesporazume rješava ratom. Tamo gdje se ratuje muški ne plaču. Čim zaplače, muškarac se diskvalificira za ulogu ratnika. Ili ljubavnika. Danas će netko reći da je gospodin Barzetti plakao zbog poraza, a da nepoznati mladić plače zbog velike nesreće. Istina je, međutim, da je u oba slučaja riječ o porazu.

Pred slikama Pariza trebalo bi plakati, a ne gnjeviti se kao što to čine predsjednici Hollande, Obama i milijuni ljudi širom svijeta. Gestom gnjeva počinje slijepa mržnja. Ratova više neće biti kada se uspostavi estetski dogovor o tome da je ružno, nedostojno i nemuževno lice gnjevnoga muškarca, i kada se bude znalo da je uplakani muškarac lijep i plemenit.