SAVUDRIJSKI ZALJEV KAO PIRANSKA VALA Kakve adute će imati Hrvati, a kakve Slovenci u pregovorima koji predstoje nakon arbitražne presude o granici

Možda je sad vrijeme da se ponovno izvadi ona Tuđmanova polurazumljiva sintagma "ki bi da bi". Jer da je Sabor 2001. pristao ratificirati sporazum koji su parafirali Ivica Račan i Janez Drnovšek, Slovenija bi možda dobila nešto više mora između Savudrije i Pirana nego nesretnom, prošlog tjedna završenom, polupriznatom "arbitražom", ali Hrvatska bi ranije započela pregovore s EU, ranije bi se priključila Uniji, vjerojatno bismo danas bili unutar zone Schengena, možda i u Eurozoni. Da ne govorimo o bržem rješavanju problema Ljubljanske banke i elektrane Krško, a onda i o nepotrebnoj neopterećenosti moralnim utezima loših politika.

Budući da Sabor nije prihvatio sporazum Račana i Drnovšeka, iako je navodno bio blizak sporazumu koji je ranije na stol stavio Franjo Tuđman, sada nam slijede za obje strane neugodni pregovori čiji je ishod neizvjestan, a čiji će proces neizbježno zagrepsti po sramotnim slojevima dna diplomacije. Danas više nema smisla prozivati Zdravka Tomca ili Dražena Budišu, koji su se 2001. oštro u sabornici suprotstavili Račanovu krojenju mora kraj Savudrije, niti kriviti HDZ i Ivu Sanadera koji su, u želji da sruše vladu Ivice Račana, svake pregovore o teritoriju proglašavali "veleizdajom". Sada nam preostaje samo težak posao da i Hrvatsku i Sloveniju oslobodimo iz uzajamne talačke situacije.

Pregovori o državnim granicama, pogotovo nakon raspada državnih federacija, uvijek su neugodni pregovori o ustupcima. Račanov popis ustupaka Drnovšeku nije bio beznačajan, pogotovo ne za stanovnike Savudrijske vale, jer dao je nešto više prostora stanovnicima Piranskog zaljeva nego što su im prošlog tjedna dodijelili europski arbitri. Račan je, međutim, bio virtuoz politike kompromisa, u danom trenutku zaključio je da je takav sporazum najbolje što Hrvatska može dobiti i tada je vjerojatno bio u pravu. Andrej Plenković, koji je primarno diplomat, sad će imati prilike dokazati može li u predstojećim pregovorima biti vještiji od Račana, s time da na drugoj strani nema suparnika ravnog Janezu Drnovšeku, što mu donekle olakšava posao.

Plenkovićevi pregovori sa Slovenijom u mnogočemu će se od samog početka razlikovati od Račanovih. Prvo, Hrvatska je danas u Europskoj uniji, što je pred Bruxellesom automatski pozicionira kao ravnopravnu sugovornicu Sloveniji. Drugo, važnije, hrvatski investitori danas su vlasnici znatnog udjela slovenske ekonomije, daleko većeg od onoga u vrijeme Račanova "predeuropskog" razdoblja. Emil Tedeschi je vlasnik Droge Kolinske, Agrokor, ma čiji bio, vlasnik je većinskog paketa Slovencima izuzetno važnog Mercatora, Orbico Branka Roglića, najvećeg europskog distributera robe široke potrošnje, jedno od svojih sjedišta ima u Ljubljani. Nijednom od njih ne odgovara zaoštravanje hrvatsko-slovenskih političkih odnosa. Upravo zbog njihove težine u Sloveniji, ali i zbog nimalo jednostavne situacije u kojoj se zbog Agrokorova kraha danas nalazi za Sloveniju izuzetno značajan Mercator, nikakva zategnutost nije u interesu ni Sloveniji.

U skorim razgovorima, što će sigurno započeti prije početka bilo kakvih službenih pregovora koje Slovenija danas smatra bespotrebnima, jer po njihovu je mišljenju arbitraža i dalje i unatoč hrvatskom napuštanju procesa pravovaljana, premda nisu posve zadovoljni ishodom, postavit će se pitanja hrvatskog ulaska u Schengen i eurozonu, ali i otvoriti rasprava o hrvatskom položaju unutar "dvobrzinske" Europe. I jedno i drugo slovenskoj politici može poslužiti kao solidna poluga za pritisak.

Hrvatski položaj u određenoj je mjeri otežan time što države koje čine jezgru Europske unije, Njemačka i Francuska, nemaju previše strpljenja za slušanje malih "prgavih" članica EU, koje svojim iskakanjem iz procedura remete birokratsku uspavanost Bruxellesa. S druge strane, hrvatsko zazivanje pomoći od Trumpove Amerike jednostavno ne koristi nikome. SAD nije EU, Hrvatska nije u SAD-u, a Trumpovi odnosi s europskim političkim vrhom teško da se mogu nazvati dobrima.

Postoji li rješenje s kojim bi obje strane mogle biti zadovoljne?

Da, ako i Hrvatska i Slovenija pokažu zrelost pa priznaju kako je riječ o problemu koji zapravo ne postoji. Proglasi li se zajedničkim zagrebačko-ljubljanskim sporazumom Savudrijska vala/Piranski zaljev zajedničkim pomorskim dobrom i slobodnom ribolovnom zonom obiju država, čak i uz načelno uvažavanje administrativne granice na arbitražom zacrtanoj liniji (ili na onoj iz sporazuma Račan - Drnovšek), a otvori li se po istom načelu Sloveniji koridor prema otvorenom moru, kao što to arbitraža i predviđa, spor bi trebao umrijeti prirodnom smrću.

Sporazumno otvaranje savudrijsko-piranskog prostora ribarima i plovilima iz obje države nije i ne treba promatrati kao trgovanje teritorijem. Riječ je o području koje su obje države naslijedile raspadom bivše federacije, teritoriju koji do sredine prošlog stoljeća nije bio ni hrvatski, ni slovenski, nego talijanski. Poratna "Zona B" sve do ratifikacije Osimskog sporazuma 1977. pravno nije bila teritorij bivše države, iako je od 1954. svakome zapravo bilo jasno da jest i svatko se tako i ponašao. Prema povijesnim udžbenicima, Osimskim ugovorom određena je državna granica i regulirana pitanja vezana uz granice, ali i dogovoreno promicanje gospodarske suradnje, kao i tehničke suradnje za poboljšanje uvjeta života za stanovništvo. Čini se da ni Hrvatska ni Slovenija nakon izlaska iz Jugoslavije takvu zrelost nikada nisu bile spremne pokazati.