Je li hrabrost čitati Platona dok traje vojni puč, ili je hrabrost nešto drugo? Pitanje je koje u povodu Roberta Bolańa postavlja kritičar New York Timesa. U vrijeme tog puča, koji se ironijom kalendara odigrao baš 11. rujna, godine 1973, Bolańo je dvadesetogodišnjak koji se malo ranije vratio iz Meksika, kamo je, kad mu je bilo petnaest, emigrirao s roditeljima.
Uvjereni ljevičar, što će ostati do smrti, došao je da podrži socijalističku vlast demokratski izabranog predsjednika Salvadora Allendea. Naci-fašistička hunta generala Pinocheta, oko koje se okupila zanimljiva družina agenata CIA-e, pouzdanika američkoga državnog tajnika Henryja Kissingera te odbjeglih nacističkih dužnosnika, bivših esesovaca, veterana iz Poljske i Ukrajine, širom zemlje otvorila je koncentracijske logore (najznamenitiji će ostati onaj na stadionu National, u glavnome gradu Santiagu), u kojima su sljedećih nekoliko mjeseci mučeni i bez suda ubijani studenti, profesori, glazbenici, umjetnici, sindikalni vođe, uglavnom socijalisti i komunisti, ljudi bliski Allendeu. U jednom od takvih logora našao se i Roberto Bolańo. Spasio ga je čuvar, školski drug iz djetinjstva. Uspio je pobjeći iz zemlje, i zapravo se više nikada nije vratio.
Smrt je Čile
Događaje s jeseni 1973. opisivao je u više knjiga, recimo u kratkom romanu “Čile noću”, ali najuzbudljivija njegova reakcija na latinoamerički i američki nacizam neortodoksni je roman “Nacistička književnost u Americi”, pisan u formi povijesno-književnog rada. Na dvjesto pedeset stranica ispisao je uzornu, vrlo uzbudljivu i bogatu povijest jedne rubne književnosti kroz trideset njezinih najzanimljivijih protagonista. Predstavio je biografije, naveo i kritički obradio njihova najznačajnija djela, predstavio nakladnike kod kojih su objavljivali, postavio mrežu međusobnih utjecaja. I sve bi bilo skoro pa obično, mogli bismo se pitati po kojim je arhivama i u kakvim knjižnicama pisac sabirao građu za fascinantnu malu povijest književnih i ideoloških lunatika, mogli bismo čak nalaziti crte srodnosti između latinoameričkih protofašista iz dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, i D’annunzia i njegova futurizma, mogli bismo pratiti odjeke poraženog europskog naci-fašizma u djelima kolumbijskih ili argentinskih mladih poslijeratnih pisaca, a zapravo i možemo sve to činiti, baveći se nekom svojom književno-znanstvenom fantastikom, jer je Roberto Bolańo sve ove pisce izmislio, nakon čega je fikcionalizirao i cjelokupnu naci-fašističku književnu scenu u obje Amerike, Južnoj i Sjevernoj.
Jednima je fašizam, naprosto, politički svjetonazor i stav. Drugi su fašisti po unutrašnjem osjećaju svijeta. Treći su otkrivali naci-fašizam kroz mržnju prema Židovima i komunistima. Takvi su naročito zanimljivi ako su kreolskog podrijetla, mulati ili mestici, čija je boja kože u očiglednom proturječju s njihovim rasističkim stavom. Ima ih i koji su do fašizma došli putem vjere i velike odanosti Katoličkoj crkvi. Takvi su se kao fašisti i fašistkinje vraćali iz Španjolskog građanskog rata. Ima i djece iz bogatih kuća, koja nisu znala što će, pa su postala fašisti. Ima i snobova, pritajenih homoseksualaca, poklonika kulta mišićavih muških tijela, a naravno da ima i - nogometnih navijača, koji su do naci-fašizma došli preko obožavanja Boce Juniors, i tučnjava po tribinama.
Među Bolańovim književnim naci-fašistima ima ljutih avangardista. Recimo, jedan pjesnik, zrakoplovac, u Pinochetovom Čileu, avionom po nebu ispisuje stihove svoje pjesme. Njegovo ime je Carlos Ramirez Hoffman. Čileanskim praznim nebom on piše: Smrt je prijateljstvo/ Smrt je Čile/ Smrt je odgovornost/ Smrt je ljubav/ Smrt je rast/ Smrt je pričest/ Smrt je čistoća/ Smrt je moje srce/ Uzmi moje srce/ Naša promjena, naša prednost/ Smrt je uskrsnuće.
Nadmetanje s Bogom
Među njima, međutim, ima i tradicionalista, koji skladaju savršene i nesavršene sonete. Ima ih i koji pišu ode domovini. Među naci-fašistima mnogo je pisaca znanstvene fantastike i beskrajnih fantasy saga. Bolańo sa sladostrašću istinskoga pisca, čija se imaginacija čini neiscrpnom, ispisuje kratke fabule njihovih djela, persiflira i ruga im se, ali nikad tako da pretjera i da pretjerivanjem čitatelju razbije čaroliju. Među naci-fašistima se nađu i oni, takvi su možda najzanimljiviji, koji cjelokupno svoje književno djelo posvećuju nogometu.
“Nacistička književnost u Americi” zabavna je knjiga, koja se čita s onom vrstom strasti kakva prati iščitavanje redova vožnje, imenika, matičnih knjiga, policijskih zabilježbi i dobro napisanih, makar i nepreciznih i proizvoljnih, povijesti književnosti. Možda se nigdje, ni u njegovim začudnim romanima “Divlji detektivi” i “2666”, tako i toliko ne osjeti sva lakoća Bolańova majstorstva kao u ovom nizu sitnih fabula, koje se razvijaju do jedva jedne rečenice, ili rastu u nagovještaje velikih romana. Njegova vještina u namjernim iskliznućima, u miješanju žanrova, u poigravanju stilovima i u beskonačnim persiflažama prema stvarnim ili izmišljenim uzorima, svakako je neusporediva. I donosi posve neusporediv užitak u čitanju. Bolańo je pisac koji se igra književnosti na način na koji se djeca igraju svojih svjetotvornih dječjih igara. Tako je i njegov roman igra, istovremeno krajnje neozbiljna, zabavna, neobavezujuća, i ozbiljnija od samog života. Pišući svoje romane, a pisao ih je u posljednjem desetljeću života, i kada je već znao da umire, Roberto Bolańo se sasvim otvoreno nadmeće s Bogom. To je dječja igra njegove književnosti.
Veći dio knjige napisan je u inpersonalnom, književnopovijesnom tonu. Ali u pretposljednjem poglavlju - nakon kojega slijedi samo “Epilog za čudovišta”, u kojemu je dan imenik s kratkim biografijama još nekih aktera naci-fašističke scene te vrlo precizna bibliografija izmišljenih knjiga - koje nosi naslov “Ramirez Hoffman, Beščasni” najednom se pojavljuje nečije prvo lice. Čitatelj u prvi mah ne zna tko je to, i tko to pomaže Abelu Romeru, “jednom od najpoznatijih policajaca Allendeova doba”, da likvidira pjesnika-zrakoplovca Ramireza Hoffmana, najodvratnijega među književnim nacistima u ovom romanu (uzgred, nisu svi odvratni, dapače...). U zadnjih nekoliko rečenica, lijepih i romantičnih, u kojima se ispisuje posveta zauvijek izgubljenoj domovini, u rečenicama koje su dostojne kraja Mannova “Doktora Faustusa”, saznajemo sve što smo trebali znati: “Vraćam se još noćas u Pariz, imam let u ponoć, rekao je. Uzdahnuo sam ili frknuo, baš ružan posao. Jasno, rekao je Romero, čileanski posao. Promotrio sam ga kako stoji ondje, na vratima, i Romero se nasmiješio. Zacijelo mu je bilo šezdesetak godina. Čuvaj se, Bolańo, rekao je naposljetku i otišao.”
Bijeg u roman
“Nacističku književnost u Americi” objavila je, u prijevodu Ariane Švigir i Dinka Telećana, naklada Vuković&Runjić. Zbilo se to krajem drugoga tjedna lipnja 2015. Za neke knjige čitatelj će zauvijek upamtiti kada ih je prvi put vidio u izlogu knjižare. Pamtit će dan, možda i datum, kada ih je pročitao. U međuvremenu može se dogoditi i da život izgubi smisao. Ali književnost ga neće izgubiti. Bolańov je život bio muka u tuđini. Čežnja za Amerikom, do koje iz Meksika nije stigao. Čežnja za Čileom, kojeg više nije bilo. U takvom životu, i s takvim talentom, mora da je velika bila književnost. Ova knjiga nije osveta fašistima. U svijetu književnosti nijedna osveta nema smisla. Osveta je otrov za književnost. Ali u njoj je, u ovoj knjizi, opisan svijet one druge strane, koja bi ga skratila za glavu, e da nije bilo onoga školskog druga, logorskog čuvara. Bolańo za njih ima razumijevanja. Za pjesnikinju koju je kao vola u kupusu mlatio njezin muž, doživotni staljinist, a ona je utjehu našla u Francovoj falangi. Za braću Schiaffino, za Maxa Mirebalaisa, pasioniranog plagijatora, i za sve njegove heteronime, za katoličku mučenicu Irmu Carrasco i za Andresa Cepeda Cepeda, zvanog Gospodinčić. Ironičan i vedar, prekoračio je preko iskopanog mu groba i pobjegao u ovaj roman.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....