Reforma školstva u zastoju. Što je s jamstvom?

Pripremljena reforma sadržaja i novog načina poučavanja školskih predmeta na čekanju je godinu dana. Za desetak dana bit će godišnjica najave poziva školama za sudjelovanje u eksperimentalnoj primjeni novih kurikuluma. Prije 300-tinjak dana dogodio se masovni prosvjed za reformu, prije 270 dana imenovano novo Vican-Glunčić povjerenstvo, prije 170 ministar je postao Pavo Barišić, a prije 65 dana imenovano je novo povjerenstvo za provedbu Strategije.

Niti jedna odluka vezana uz reformu od tada do danas nije donesena. Drugim riječima, ništa s reformom nije učinjeno od svibnja 2016. Nije se ni službeno odustalo. Zbog navedenog, najava oporbe da kreće u reformu obrazovanja na lokalnoj razini može se nazvati potezom očajnika i pozitivnim činom ili, jasno, predizbornim obećanjem, spinom bez pokrića. SDP (a prije njega HNS i Pametno) najavio je da će uvesti reformu obrazovanja u gradovima i županijama u kojima osvoji vlast. Plan je da SDP-ovi gradovi podignu kvalitetu obrazovanja kroz djelomičnu primjenu kurikularne reforme i prihvaćenu Strategiju obrazovanja, kroz veća ulaganja u standard škola, bolju organizaciju, ulaganje u stručno usavršavanje nastavnika, kvalitetni rad s darovitom djecom i uvođenjem sadržaja koji se mogu provući kroz školske kurikulume.

Zašto nabrojano i ideološki potpuno neobojano ne postaje cilj svim opcijama? Kojem bi političaru s ljevice ili desnice smetala jednosmjenska nastava, pod uvjetom da je ona financijski izvediva? Što je tu ideološko u modernizaciji školstva, izvanučioničkoj nastavi, zadovoljnijim učiteljima i nastavnicima? U Hrvatskoj je, izgleda, i informatička oprema u školama stvar ideologije, jednako kao razvoj poduzetničkih kompetencija i financijsku pismenost.

Ako se SDP želi prometnuti u političku opciju koja u fokus stavlja obrazovanje i namjerava bez izbornog populizma uistinu podići standard u svojim područjima, tada bi stvar vjerodostojnosti bila predočiti planirani budžet. Prije nekoliko godina jedan je sindikalac izračunao da će sadašnjim tempom ulaganja u školske objekte, pa i uz demografskfi pad broja djece, Hrvatskoj biti potrebno sto godina do jednosmjenske nastave, kakvu danas ima svega polovica osnovnih škola.

Stvarnost je siva u školstvu: dok se jedna sindikalna podružnica zahvaljuje ministru obrazovanja "na potezu koji dosad niti jedan ministar nije učinio" (riječ je o priznanju manjinskom sindikatu da sudjeluje u raspoređivanju viškova po školama) - a ministar javno izražava "osobitu počašćenost i ganutost zahvalom", a potom isti ministar prima izaslanstvo Cherokee indijanaca i objašnjava im da je Hrvatska pred uvođenjem reforme školstva - učiteljima se steže i dosta im je politike. Sutra će opet žicati roditelje da i za idući mjesec po djeci pošalju papire za pisanje i guzu.

Djeca počinju štrebati od prvog razreda osnovne, u trećem moraju znati pobrojati deset vrsta borova u brežuljkastom primorskom zavičaju i pamtiti da je negdje u Hrvatskoj, bez gledanja u kartu, Potkapelska udolina. Školski zahodi trule, sportskih dvorana nema, one polunove grozomorje su školskog računovodstva zbog enormnih računa. Fasade sa zgrada padaju, što je uobičajena pojava nakon sto godina nemara, a zbog neriješenih vlasničkih odnosa nad zemljištem na kojem su zasađene, ne mogu ni prismrditi prijavi europskim fondovima. Svaka čast onima koji će u budućnosti stvarno omogućiti školama da rade drukčije.