LABIRINT POLITIKE

Referendum o izbornom sustavu znači “dijaspora in, a manjine out”

 Mario Todorić / CROPIX

Opasne ideje znaju lijepo zvučati uz dobar PR, a, da ne okolišamo, referendumska ideja Građanske inicijative Narod odlučuje nije štetna, nego duboko opasna. To je najavljeni referendum o izmjenama izbornog sustava - fino upakirana ideja, koja, kada se oljušti, sadrži poziv na segregaciju zastupnika nacionalnih manjina i, k tomu, želi omogućiti da o Hrvatskoj odlučuju Hrvati iz drugih država.

Što i ne čudi kada se zna kako su građanske inicijative U ime obitelji i Narod odlučuje, u stvarnosti, lice i naličje jedne te iste fundamentalističke egide koja već šest godina drma Hrvatskom. Zato se ne smije odmahnuti rukom jer konzervativna je revolucija u proteklih šest godina donijela svašta - uspjeli su u Ustav unijeti odredbu prema kojoj je brak isključivo savez žene i muškarca, zaustavili obrazovnu reformu, smjenjuju brojne urednike i voditelje na HRT-u i instaliraju svoje istomišljenike u Ministarstvu kulture i drugim Vladinim resorima i izjednačavaju se ustaški režim i partizanski pokret.

Sličnu opasnost sadrži i ova referendumska inicijativa, iako, u prvi mah, ima unutra odredbi koje su dobre, poput prijedloga za tri preferencijalna glasa ili izmjene granica izbornih jedinica, jer nema smisla da Zagrepčani koji žive na Jarunu glasaju za istu listu sa stanovnicima Bakra i kvarnerskih otoka.

Ali vrag je u detaljima, koji su opasni.

Manje u onom dijelu gdje se zahtijeva da pravo na sudjelovanje u diobi zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju kandidacijske liste koje su na izborima dobile najmanje 4 posto važećih glasova birača. U ime obitelji izašli su 2015. na parlamentarne izbore i ispali luzeri, Željku Markić je podržalo manje od 1,5 posto birača i razumljivo je da gubitnici ištu što niži izborni prag. Takva fragmentacija bila bi loša, ali to je benigna opasnost u usporedi s druga dva prijedloga ekipe iz inicijative Narod odlučuje.

Puno su opasniji zahtjevi da birači na izborima mogu glasovati dopisnim ili elektroničkim putem, pri čemu se eksplicitno navodi da bi se tako omogućilo glasanje 800.000 Hrvata u dijaspori. A kao kruna slijedi pitanje “Jeste li za to da se iza članka 72. Ustava Republike Hrvatske doda članak 72.a koji glasi: ‘Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna’?”.

Drugim riječima, kada bi prošao referendum za izmjenu izbornog sustava, gotovo četvrtina potencijalnih birača bili bi ljudi koji ne žive u Republici Hrvatskoj, ovdje ne rade i ne plaćaju poreze, dakle, ni na koji način ne doprinose ovoj zemlji, a odlučivali bi pritiskom prsta po tastaturi. Istodobno bi se reducirale ovlasti manjinskih zastupnika, znači, ljudi koji žive u Hrvatskoj i biraju ih (istina malobrojni) birači iz redova nacionalnih manjina, ali oni ne bi smjeli glasati o Vladi i godišnjem proračunu.

Prije svega, ovo je rijetko neutemeljen prijedlog jer nigdje u demokratskim državama nema zastupnika prve i druge kategorije. To je kao da o Zakonu o pobačaju smiju glasati isključivo zastupnice, a ne i njihovi muški kolege ili da o Zakonu o otocima vrijede isključivo glasovi zastupnika s prostora jadranske Hrvatske.

Ideja o ovakvoj redukciji prava zastupnika nacionalnih manjina predstavlja izvorni šovinizam, ali nije originalna. Sve je klasični déjà vu.

Prošle jeseni Anto Đapić je najavio nekakav Organizacijski odbor za pokretanje inicijative održavanja referenduma o izboru zastupnika u Hrvatski sabor, kojim bi se konačno dovršio “proces formiranja hrvatskog naroda u političku naciju”. Đapić bi, objasnio je, “zapriječio svaku mogućnost djelovanja strankama nacionalnih manjina, poput SDSS-a”. Nekoliko dana kasnije sličnu je ideju iznijela Željka Markić i spoj pameti Đapić-Markić izrodio se u referendumu Narod odlučuje.

A, zna se, dijelu naroda uzavre krv kada se sjeti da o važnim pitanjima u zemlji hrvatskoj nerijetko odluče glasovi nekoliko Srba, Roma i inih manjinaca. Oni misle ono što s govornice poručuju Stevo Culej i Željko Glasnović i sanjaju o Hrvatskoj kakvom je zamišljaju Zlatko Hasanbegović i biskupi. U Saboru nemaju dovoljno ruku za svoju viziju i zato im treba referendum jer - tko može imati išta protiv da narod odlučuje?

Odgovor glasi - svi koji ne nasjedaju na demagogiju jer koliko država toliko referendumskih običaja, pravilo je u Europi.

Tako će Švicarci na referendumu odlučivati o inicijativi minimalne nadnice od 22 franka na sat, o tome bi li se za švicarsku vojsku kupovali novi borbeni zrakoplovi ili treba li pedofilima zabraniti svaki rad s djecom i o promjenama temeljne zdravstvene skrbi. Na drugoj strani nalazi se Njemačka, u kojoj su prepreke za referendum izuzetno visoke i može ga raspisati samo vlada ili parlament, i to ako je povezan s dvije teme: ako se radi o promjeni granica ili ako se bitno mijenja Ustav. A u Velikoj Britaniji održan je samo jedan referendum, pa sada lupaju glavom u zid jer su građani na temelju lažnih podataka odlučili istupiti iz Europske unije.

Zato, kada bi prošao ovakav referendum, Hrvatska bi ostala u EU, ali i ispala iz civilizirane Europe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 19:02