EKONOMSKI ANTIBARBARUS

RATKO BOŠKOVIĆ Europsku komisiju ne treba shvaćati ozbiljno, smjernice su im proturječne i promašene

Glavna mantra prema kojoj bi nam cilj trebala biti ravnoteža budžeta je istovremeno najveća besmislica
 Yves Herman / Reuters

Premda golema većina hrvatskih ekonomista i kreatora ekonomskih politika smatra da Hrvatska bez puno razmišljanja i oklijevanja treba provesti ekonomske naputke Europske komisije, ovom se autoru čini da oni nemaju nikakvu praktičnu vrijednost niti da Komisija svojim analizama, uputama i nalozima imalo pomaže Hrvatskoj da se izvuče iz ekonomskog škripca.

Komisija u sklopu Europskog semestra priprema vrlo detaljne analize stanja hrvatske ekonomije i daje razne savjete, pa tako i 26. veljače u dokumentu nazvanom “Izvješće o Hrvatskoj za 2016., uključujući dubinsku analizu prevencije i ispravljanja makroekonomskih neravnoteža”.

Zanimljivo je da taj dokument “ne predstavlja službeno stajalište Komisije”, nego je tek “radna studija Komisijinih stručnjaka”, pa ga onda možda i ne bi trebalo uzimati ozbiljno, ali i taj working paper govori o tome što u Hrvatskoj ne valja i daje Hrvatskoj smjernice za dizajniranje i provođenje ekonomskih politika.

No, svakome barem donekle upućenom u hrvatsku ekonomsku zbilju dovoljno je pomnije pročitati sažetak dokumenta (cijeli se proteže na više od sto stranica) da bi vidio koliko su te smjernice praktično neupotrebljive: ili su tautologija, ili birokratski rutinski površne, ili proturječne, ili su, kako nam već pokazuje praksa, posve promašene.

Komisija sagledava i Hrvatsku “u svjetlu tri prioriteta” koje je 26. studenoga 2015. u svom “Godišnjem pregledu rasta” odredila za cijelu Uniju. To su “pokretanje iznova investicija, provođenje strukturnih reformi radi modernizacije ekonomija zemalja članica, te odgovorne fiskalne politike”. Razmotrimo ih redom.

Komisijini stručnjaci konstatiraju da će Hrvatska sljedeće dvije godine rasti “brže od svojega potencijala”, a onda će se usporiti na “rast u skladu sa svojim dugoročnim potencijalom, trenutačno procijenjenim na ispod jedan posto”. Tako spor rast “zakočit će otklanjanje makroekonomskih neravnoteža”. A “da bi se povećao potencijal za rast, potrebno je neprekinuto (eng. sustained) investiranje”.

No, istovremeno Komisijin staff ispravno uočava da će “okruženje niske inflacije, visoke javne i privatne zaduženosti (skupa veće od 200 posto BDP-a) nastaviti ograničavati javne i privatne investicije, kao i potrošnju kućanstava”. A ako je tako, čemu onda “kontinuirano investirati”? Za koga? Kako zaista “povećati dugoročni potencijal rasta”? Pritom problemima tu i nije kraj.

Komisiji nije promaknulo ni to da je u Hrvatskoj “gotovo 31 posto odobrenih kredita poduzećima u 2014. i 2015. bilo neprihodujuće”, odnosno nenaplativo. Kako onda očekivati bankovno financiranje novih investicija (na hrvatsko tržište kapitala ne vrijedi trošiti riječi) ako se ne otplaćuju ni postojeće? Ali, ni to nije sve. Komisija zna i to da “dodatno ograničenje za ekonomiju predstavlja znatan inozemni dug” koji je, da nevolja bude veća, “pretežito denominiran u stranoj valuti”, što “ukazuje na rizik njegove održivosti”, kamoli povećanja.

Ukratko, dok hrabro savjetuje Hrvatskoj da poveća investicije, Komisija ne skriva da i sama vidi koliko je to besmisleno i neizvedivo.

A kako stoji sa “strukturnim reformama za modernizaciju ekonomije”? Naime, osim “kontinuiranog investiranja”, podizanje hrvatskog dugoročnog potencijala rasta traži i “duboke strukturne reforme na tržištu rada i proizvoda, kako bi se postigla puna iskorištenost radne snage i istovremeno robusni rast produktivnosti”.

“Robusni rast produktivnosti?!” To je tipični (kontinentalni) europski verbalizam (po Klaiću, prazno razmetanje riječima, sposobnost mnogo govoriti, a ništa ne kazati; Amerikanci ga nazivaju i “mediteranskim laprdanjem”) u kojem, začudo, Hrvatska još i dobro prolazi. Komisija joj, naime, odaje priznanje da je imala “prilagodljivu dinamiku plaća” i “fleksibilnost ugovaranja” pri zapošljavanju, da je poboljšala kvalitetu obrazovanja i slično.

Ali, “potencijal ekonomije stenje pod pritiskom visoke nezaposlenosti i niskog udjela zaposlenih” dok “manjkavosti obrazovnog sustava otežavaju diplomantima ulazak na tržište rada, a odraslima da se na njega vrate”. A kad znamo kako je modernizacija obrazovanja proces bez kraja i konca, onda je jasno da ni nju nema puno smisla predlagati kao rješenje za aktualnu ekonomsku depresiju.

Najbolje se, međutim, Komisijino lutanje i posrtanje vidi u području “odgovorne fiskalne politike”. “Glavni izazov hrvatske politike u tom pogledu je postići neprekinuto poboljšavanje primarne proračunske ravnoteže da bi se stabilizirao omjer duga prema BDP-u, ali tako da se ne našteti rastu”. To je glavna mantra EU i istovremeno najveća logička besmislica.

Naime, budući da iznos duga zemlje u depresiji ne mogu smanjivati (nemaju ga otkud otplatiti, a ne mogu to činiti ni prodajom imovine jer ona u depresiji postaje bezvrijedna), jasno je da se omjer duga i BDP-a može popraviti samo rastom BDP-a, odnosno rastom kao takvim. A ono što Komisija kaže je da Hrvatska treba paziti da njezin rast bude takav da joj ne naškodi rastu.

Sve je to samo birokratsko otaljavanje posla iz doktrinarne perspektive ekonomije ponude (investicije, uklanjanje prepreka, poboljšanje poslovne klime, dulji rad, niže plaće...) koja dogmatski ignorira činjenicu da za veću ponudu objektivno ne postoji potražnja niti se može očekivati njezin skori rast. Od konkretne ekonomske pomoći Komisija Hrvatskoj nudi novac za “pruge i kanalizaciju”, a ne pada joj na pamet pozvati svoje bogatije članice da u Hrvatskoj otvore, recimo, tvornicu putničkih aviona ili da kupuju više proizvoda i usluga koje nisu samo jelo, piće i spavanje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 03:00