RATKO BOŠKOVIĆ 'Dr. Bakar' nam prognozira globalnu recesiju

Obojeni metal bakar ima široku primjenu u industriji, građevini i energetici, koristi se posvuda, od proizvodnje automobila i teških strojeva, preko gradnje generatora, elektromotora i strujnih dalekovoda, do fine elektronike i kućnih instalacija. Kad globalna ekonomija raste, povećava se i potražnja za bakrom pa tako i njegova cijena. I, obrnuto, kad se globalna ekonomija hladi i njezino pulsiranje usporava, padaju i potražnja za bakrom i njegova burzovna cijena.

Cijena bakra, kao niti jedne druge robe, svojevrsni je barometar stanja i trendova globalnog gospodarstva pa se zato bakru pripisuje i sposobnost da prognozira neposrednu budućnost svjetske gospodarske aktivnosti. Kao da ima doktorat iz ekonomije. Odatle mu i laskava titula “doktor Bakar”. A od 2011. do danas cijena bakru na svjetskim burzama pala je 46 posto: gotovo se prepolovila!

Mnogi će analitičari reći da je prognostička vrijednost cijene bakra samo mit, da “dr. Bakar” ne prognozira baš ništa, ali ima logike u toj njegovoj reputaciji. No, posljednjih tjedana nije problem samo s bakrom. Svijet je pogodio commodities’ crash, opći slom cijena gotovo svih najvažnijih sirovina, energenata i poluproizvoda obuhvaćenih pojmom trgovačke robe.

Od sredine 2014. cijena barela sirove nafte se prepolovila, a željezna ruda je od vrhunca u veljači 2011. do danas pojeftinila zapanjujućih 63 posto. Sve to ne može biti slučajno. Očito, odvija se sistemski globalni slom. Bloomberg Commodities Indexu, koji mjeri cijene košarice najvažnije svjetske robe, s maksimuma 2008. do danas vrijednost je pala 42 posto.

Svjetske medije preplavila su ovih dana objašnjenja i teorije zašto se to događa. Neki su uzroci očigledni i nedvojbeni.

Globalna Velika recesija 2007./08. smanjila je svjetsku potražnju za naftom, a američka tehnološka revolucija pridobivanja nafte iz šejla hidrauličkim frakturiranjem povećala je ponudu, pa sada proizvodnja sirove nafte za milijun do milijun i pol barela na dan nadmašuje potrošnju. Zemlje OPEC-a ne žele izgubiti tržišni udjel pa unatoč golemim financijskim gubicima ne smanjuju vađenje nafte, a sada se još očekuje i izlazak iranske nafte na svjetsko tržište. Nije čudo da nafta pojeftinjuje.

Polovicu svog novoproizvedenog bakra na svijetu kupuje i troši Kina, zemlja koja se zadnjih godina upire da državne investicije kao pokretača rasta zamijeni privatnom potrošnjom. A da to nije laka zadaća vidi se po ispuhivanju njezina burzovnog balona i isparavanju nevjerojatnih tri bilijuna dolara kupovne moći. Dok Kina kreće prema “normalnijim” stopama ekonomskog rasta, usporava se i rast njezine potražnje za energentima, sirovinama, metalima i ostalom robom, a svjetske robne burze pretaču ta očekivanja u niže cijene.

Pritom, cijene najvažnije svjetske robe iskazuju se i plaćaju američkim dolarima, a s jačanjem dolara prema lokalnim valutama proizvođači su spremni prihvatiti niže dolarske cijene. Naposljetku, i očekivani porast kamata u Sjedinjenim Državama nakon savladavanja Velike recesije hladi financijske špekulacije na robnim burzama pa broj naloga za unovčavanje robnih pozicija u portfeljima pretječe broj naloga za kupnju ugovora o budućim isporukama.

A što će ‘commodities crash’ značiti za svijet, za zemlje proizvođače i izvoznice sirovina i energenata, te naposljetku za Hrvatsku?

Države koje financijski ovise o ekstrakciji i izvozu robe zabilježit će manje prihode i veće proračunske deficite. Neke su zemlje izvoznice, poput Saudijske Arabije ili Norveške, stvorile nacionalne fondove iz kojih mogu nadoknaditi gubitak prihoda od svojih sirovina, druge će se mučiti s otplatama starih kredita i dodatno se zaduživati, uz pad rejtinga i veće kamate. No, svima će biti zajedničko to da će pad cijena njihove robe značiti i pad njihove kupovne moći za proizvode i usluge iz razvijenijih zemalja.

Pojeftinjenje robe povoljno je za sve koji je kupuju, prerađuju i troše. Ali, samo na prvi pogled. Eventualno jeftiniji proizvodi u koje se ugrađuju jeftiniji metali ili energenti neće nikome donijeti i veću konkurentnost jer za njih nigdje neće biti novih kupaca. Pritom će slom cijena robe - osobito u zapadnim zemljama - stvoriti deflacijsko ozračje, opće prigušivanje potrošnje i prodaje pred kojim će i monetarne i fiskalne vlasti individualnih država biti bespomoćne.

Za Hrvatsku će biti najgori bijeg kapitala iz industrija pogođenih padom cijena, a to je prvenstveno naftni sektor. U siječnju je vrlo neugodno svijetom odjeknula vijest kako naftni div Royal Dutch Shell smanjuje svoje investicije za 15 milijardi dolara. Nema sumnje da će njegovim stopama krenuti i drugi pa Hrvatska može očekivati pad interesa za istraživanje nafte i plina u Jadranu, što se već zapravo i događa. Globalni commodities’ crash na dulje vrijeme ohladit će populističke fantazije o Hrvatskoj kao “regionalnom energetskom čvorištu”.

Dobro se ne piše ni dvjema hrvatskim rafinerijama. Jeftinim sirovinama zemlje izvoznice nastoje pridati dodanu vrijednost pa tako veliki proizvođači nafte nastoje sve manje izvoziti sirovu naftu, a sve više naftne derivate i prerađevine. U tome prednjače Sjedinjene Dražve, no i zemlje članice OPEC-a uložit će do 2018. u razvoj rafinerijskih kapaciteta 60 milijardi dolara. Znatan dio novih rafinerija golemih kapaciteta dovršava se na Bliskom istoku i sprema se svoje derivate prodavati na Mediteranu, a to znači da će modernizacija riječke rafinerije izgubiti svaki smisao.