Raskol u HDZ-u može se dogoditi tek kada izgube na izborima

Riječki Novi list u subotu je izašao s velikom naslovnicom o raskolu u Hrvatskoj demokratskoj zajednici. Teza o raskolu temelji se na očiglednim razlikama u stavovima dvoje najmoćnijih ljudi te stranke, Jadranke Kosor i Vladimira Šeksa, o famoznom referendumu o Zakonu o radu.

Činjenica jest da je Šeks kompromitirao Kosor zalažući se za referendum samo dan nakon što su premijerka i njeni minisitri pokušali diskvalificirati sindikalnu peticiju.

Prethodni lomovi

Činjenica je da su neki drugi mediji, poput Večernjeg lista, ustvrdili kako je gospođa Kosor, eto, izgubila nadzor nad Hrvatskom demokratskom zajednicom.

Činjenica je, međutim, i to da je - neovisno od različitih dnevnopolitičkih stavova ili od eventualnih osobnih nesnošljivosti - raskol u Hrvatskoj demokratskoj zajednici trenutno posve nemoguć (ovdje ne želimo reći da netko od istaknutih HDZ-ovih političara ne bi mogao otići, ili biti izbačen, no stranka i veći dio njenog vodstva držat će se zajedno još barem godinu dana).

Dva su očigledna razloga zbog kojih je bilo kakav ozbiljniji sukob u vladajućoj stranci momentalno nemoguć. Prvi je razlog političko-ideološke naravi. Svi prethodni veliki lomovi u HDZ-u temeljili su se na jasnim ideološkim razlikama, i na jasnim interesnim sukobima.

Davne 1992. i ‘93. godine Josip Manolić, ondašnji šef tajne policije, a zatim predsjednik Županijskog doma Sabora, bio je u teškom ideološkom sporu s ministrom obrane i šefom HDZ-ove desnice Gojkom Šuškom. Tuđman je presudio u Šuškovu korist, pa su Manolić i Stipe Mesić napustili HDZ. Sa sobom su odveli još petnaestak saborskih zastupnika.

U kasnim devedesetima Hrvoje Šarinić, Nikica Valentić, Ivo Sanader i Franjo Gregurić bili su u podjednako gadnom ideološkom, ali i interesnom sporu sa Šuškovim nasljednikom Ivićem Pašalićem i njegovom grupacijom, koja je zauzimala visoke položaje u represivnom aparatu i u Ministarstvu obrane. Tijekom predsjedničkih izbora 2000. godine HDZ-ov službeni kandidat dr. Mate Granić zapravo se borio protiv vlastite stranke, čiji veći dio nije mogao podnijeti Granićevu iskrenu proeuropsku orijentaciju.

Naposljetku, zadnji pravi raskol u HDZ-u dogodio se kada je Ivo Sanader izbacio Ivića Pašalića iz stranke: štogod danas golema većina hrvatskih građana mislila o Sanaderu, i za Hrvatsku i za HDZ bilo bi prilično katastrofalno da je Pašalić prije osam godina pobijedio Sanadera. Naposljetku, neki od manjih raskola unutar HDZ-a događali su se u slučaju Branimira Glavaša, kao i nekih drugih policijskih istraga, koje su dirale višerangirane stranačke članove. Danas, međutim, ne postoji nikakav političko-ideološki razlog za raskol u HDZ-u, jer je HDZ unatrag godinu dana odustao od bilo kakve artikulirane politike (o ideologiji da ne govorimo).

Nerazlikovanje termina

Današnji HDZ stranka je preživljavanja na vlasti. Predsjednica današnjeg HDZ-a nikada se nije bavila “zadnjim”, suštinskim političkim pitanjima.

Njeni dugogodišnji suradnici tvrde da predsjednica Vlade nikada i nije bila zainteresirana za specifične vrijednosne i ideološke stavove. Utoliko je sasvim konsekventno da se ona jedan dan predstavlja kao prva reformatorica, a drugi dan kao prva sindikalistica.

Gospođa Kosor uistinu ne vidi nikakvu razliku između ta dva termina.

I ostatak HDZ-a u posljednjih je godinu dana ispražnjen od bilo kakvog političkog i vrijednosnog sadržaja. Naime, nakon što se stranka, koja se do prije četrnaest mjeseci doslovno klanjala Ivi Sanaderu, prije osam mjeseci žestoko obračunala s tim istim Ivom Sanaderom, svakome, tko se unutar HDZ-a nada političkoj karijeri, postalo je kristalno jasno da je jedini zalog egzistiranja i napredovanja u HDZ-u biti na strani trenutne većine. Ili ste in-crowd, ili ste nitko i ništa.

Osim što u HDZ-u ne može doći do pravog raskola - jer se čelnici HDZ-a nemaju oko čega posvaditi, budući da već neko vrijeme ne zastupaju nikakva specifična politička uvjerenja, do velikih konflikata u vladajućoj stranci ne može doći ni zbog blizine izbora. Hrvatska demokratska zajednica razlikuje se od drugih naših političkih stranaka i po tome što vjeruje u pobjedu, čak i kada je gotovo sigurno da će izgubiti. Primjerice, u prosincu 1999. godine bivši premijer Nikica Valentić, vrlo racionalan i ozbiljan čovjek, bio me uvjeravao kako HDZ neće izgubiti na povijesnim trećesiječanjskim izborima. U najgorem slučaju, tvrdio je Valentić, HDZ će osvojiti 25 do 30 posto glasova.

Preveliki rizik

Izbori su završili potpunim HDZ-ovim debaklom, što je mogao predvidjeti svatko tko je tog prosinca redovito čitao novine (a tko nije bio uključen u HDZ-ove izborne pripreme).

Vodstvo današnjeg HDZ-a također misli da može pobijediti na narednim parlamentarnim izborima, iako baš nikada niti jedna hrvatska Vlada nije imala potporu od samo 11 posto: riječ je o najgorem rejtingu otkako se u Hrvatskoj provode istraživanja javnog mišljenja.

(Istodobno, prema baš svim istraživanjima, lijevo-liberalna koalicija osvaja sedamnaest do dvadeset posto glasova više od HDZ-ove koalicije)

Usprkos svemu tome, čelništvo Hrvatske demokratske zajednice nada se novoj pobjedi. Ta ih nada povezuje cementno čvrsto. Dok god vodeći HDZ-ovi političari vjeruju da mogu pobijediti na novim parlamentarnim izborima, oni neće riskirati nikakav veliki javni sukob.

Dapače, održavanje jedinstva stranke njihov je primarni, doslovno egzistencijalni interes. Zbog svega toga, raskol u HDZ-u mogao bi se dogoditi tek poslije njihova, sad već očekivanog izbornog poraza 2011. godine.