Prikriveno recikliranje jest prevara, ali odbacujem pojam autoplagijat

Razdvajajući striktno političko pitanje povjerenja ministru (što je predmet Sabora i u nj izabranih zastupnika, a ne sveučilišta ili “akademske zajednice”), odnosno kazneno pitanje plagijata (koje je stvar državnog odvjetnika i suda), od akademskog problema plagiranja ili recikliranja, dobro je razjasniti činjenice i pojmove (pa i to da potpisani nije ni politolog ni filozof, jer je i jedno i drugo samo apsolvirao, dok je diplomirao sociologiju, pa novinarstvo, te doktorirao filologiju). Dakle, opet, pišem isključivo o prigovorima upućenima prof. Pavi Barišiću, da je plagirao (znamenitu fusnotu) odnosno autoplagirao (doktorsku disertaciju na Sveučilištu u Augsburgu, što je kudikamo relevantnije), apsolutno ne mareći za njegovu ministarsku lisnicu, jer uvjet za nju nije znanstveni stupanj, te držeći se načela da nitko nije kazneno kriv prije pravomoćne presude.

Autoplagijat je sporan pojam, poglavito u Njemačkoj. Wolfgang Löwer, pravobranitelj (ombudsman) za znanost Njemačke znanstvene zaklade (DFG), niječe samu mogućnost postojanja autoplagijata (Selbstplagiat odnosno Autoplagiat u njemačkome): “Takozvani autoplagijat ne postoji - jer bi to značilo da bi bilo moguće krasti od samoga sebe”. Augsburg je do daljnjega u Njemačkoj, Löwerovo mišljenje je mjerodavno - kad je riječ o pojmu.

Naime, ako je plagijat definiran kao “slijepo oponašanje, odnosno prisvajanje tuđega djela” (Hrvatska enciklopedija), logično je da su ključne riječi za taj pojam “prisvajanje” i “tuđe”. Pri “autoplagijatu” nema tuđega, pa je taj pojam oksimoron (što preuzimam od drugih relevantnih autora).

Kako navodi Marević, “plaga” je u latinskome udarac, uboj, rana, pa je “plagiarius” Ciceronu otmičar, a tek Marcijal to primjenjuje metaforički i na onoga tko krade djelo tuđeg uma.

Da se plagijat mora odnositi na tuđe, uočavaju i autori na engleskome jezičnom području, gdje se pojam “self-plagiarism” koristi, pa ima i sveučilišta i uglednih znanstvenih časopisa koji ga izrijekom zabranjuju. Svejedno pojam autoplagijata ne možemo naći ni u Websterovu-Merriamovu Rječniku, ni u Encyclopaediji Britannici. U anglosaksonskome znanstvenom svijetu neki ugledni autori govore o “prevari recikliranjem”.

Posrijedi jest recikliranje. Za razliku od agencijskog novinarstva gdje je ono poželjno (takozvani “background” koji objašnjava okolnosti), ili u enciklopedistici gdje je ponekad nužno, pa i u dnevnom novinarstvu (kada valja podsjetiti na okolnosti ili zbivanja), u znanosti recikliranje nije poželjno, ni u dijelovima, nego se radije upućuje na raniji tekst uz eventualni sažetak ili ulomak.

Je li posrijedi prevara? Ovisi o tome što se očekuje.

Nije prevara utoliko što autor ne reciklira tuđu, nego svoju misao. Jest prevara ako očekujemo, ili čak iziskujemo, perentorno, izvoran rad, a dobijemo recikliran, osobito ako to ni na koji način nije naznačeno (da sada ne ulazimo ponovo u raspravu o citatnosti i autocitatnosti, o čemu smo ovdje pisali prije pet mjeseci).

Za razliku od magistarskog rada, koji ne mora biti izvoran prinos znanosti, i koji zapravo izvorno daje licencu za poučavanje (zato se taj stupanj još ponegdje zove i licencijat, “magister” je učitelj), doktorski rad mora biti i izvoran, značiti prinos znanosti, u načelu zasnovan na vlastitom istraživanju, donijeti nešto važno što nitko ranije nije objavio. Dakle, ni autor.

Spomenuli smo da je uobičajen tip disertacije monografija, cjelovit rad u kojemu se iznosi jedna ili više teza, koje se dokazuju kroz istraživanje i diskusiju njegovih rezultata. Doktorand može iznositi i dokazivati svoje teze, a može kritički valorizirati i eventualno osporavati tuđe teze, ali vazda na temelju vlastitog istraživanja. Taj je model naslijeđen još iz srednjevjekovnih studija.

Postoji i takozvani skandinavski model: doktorski rad sastavljen od već objavljenih znanstvenih radova, pri čemu se preferira, a često i uvjetuje, da se koriste samo radovi izrađeni u sklopu istraživanja na doktorskom studiju, objavljeni poslije upisa na taj studij (ako su posrijedi grupna istraživanja, nužno je da je doktorand pri izradi konkretnog rada sudjelovao u znatnom dijelu, npr. sa 67-75 posto). Ti se radovi objedinjuju zajedničkim uvodom i zajedničkim zaključcima. Na Filozofsko-društvenoznanstvenom fakultetu Sveučilišta u Augsburgu, koliko smo obaviješteni, skandinavski model nije postojao prema Pravilniku o promocijskom postupku usvojenom 1986, a promjene iz 1992 ili 2014 nisu relevantne za disertaciju prethodno obranjenu. Po tom Pravilniku trebalo je ovjeriti “da je doktorski kandidat sam napisao disertaciju, da se nije služio tuđom pomoći, da nije koristio druge rukopise (članke) osim onih koji su navedeni u popisu literature i da je sva mjesta, koja su iz druge literature doslovce ili odgovarajuće preuzeta, kao takva označio”. Uvidom u izvornik vidjet ću jesam li pogrešno obaviješten, ili pogrešno pamti prof. Barišić.

U Hrvatskoj su u tom pogledu kriteriji nekada bili labaviji. Dok nije bio obvezatan doktorski studij, u Hrvatskoj je bilo dopustivo, iako ne i preporučljivo, da se tema magisterija znanosti bitno dogradi i dopuni u doktorskom radu. Čak i ako je magistarski rad bio genijalan prinos znanosti, on sam ne bi mogao činiti ni polovinu ni većinu doktorske disertacije u humanističkim ili društvenim disciplinama, već i zato što se za doktorat iziskivao znatno opsežniji tekst nego za magisterij (pod uvjetom da se ne pretjera).

Napomenimo, naravno, da je svako sveučilište suvereno pri dodjeli doktorata, naravno u skladu s državnim zakonom, a podjednako tako je svako sveučilište suvereno pri eventualnoj nostrifikaciji.

Novine ne mogu biti viši sud ni preispitivati odluku sveučilišta, to mora činiti ono samo ili njemu nadležan gremij.

Dakle, bez obzira na vjerojatnu neumjesnost oksimorona “autoplagijat”, može se - a sada vjerojatno i mora, ako nema prekluzije - utvrditi je li prof. Barišić pri izradi disertacije koristio tekst koji nije naveo u popisu literature i propisno ga označio, pa makar i vlastiti magistarski rad. Tek ako se to utvrdi i kad se to utvrdi, smjet ćemo reći da jest ili nije počinio prijestup recikliranja bez navođenja, odnosno “reciklažnu prevaru”.

U Njemačkoj je, pored Sveučilišta, nadležan baš spomenuti pravobranitelj za znanost, koji je obavezan naputcima iz 1998 i 2013. Ona određuju da se stara za nedopustivost plagijata (nije uputno “keine Duldung” prevesti “nultom tolerancijom”), za poštenje pri prikupljanju podataka (izvori moraju biti pohranjeni barem 10 godina, podaci i rezultati moraju biti ponovljivi), te za prikladno bilježenje svih koautora (nitko sa znatnim prinosom ne smije biti ispušten, ali ne smije biti “počasno” dodan tko nema znatan prinos u radu). Naposljetku, svi problemi podastrti ombudsmanu moraju ostati strogo povjerljivi, pa i nakon završetka postupka, kako bi se izbjegao eventualni neopravdan gubitak ugleda stranke. I to pripada u etiku, barem u Njemačkoj.