Previše se toga lošeg nasložilo u hrvatskom pravosudnom sustavu

Nažalost, teško da je bilo koga u Hrvatskoj iznenadilo objavljeno izvješće Arbitražne komisije UN-a, koje se svodi na zaključak prema kojem je ovdašnje pravosuđe nekvalitetno, pristrano i politizirano. I to je suština presude koja je donesena prije godinu dana, a ne, kako se pokušava spinati, to što je procurila u javnost. Jer, ako je Ina hrvatska kompanija od strateškog značaja, tada je strateški važno i da građani Republike Hrvatske dobiju informacije o tome što se događa u važnom nacionalnom poduzeću.

Postoji, međutim, jedno još važnije pitanje koje već dulje od četvrt stoljeća čeka odgovor. A to je pitanje hrvatskog pravosuđa kao rak rane ove države. Pravosuđe je to koje u devedesetima, uglavnom, nije procesuiralo ratne zločine s “naše” strane, koje do danas nije pravomoćno osudilo skoro nijednog domaćeg tajkuna, čije presude ili zavlačenja pri donošenju istih tjeraju potencijalne investitore, u kojem suci padaju na “sinkope” ili izjave “ne sjećam se”, premda je zadnjem laiku jasno da zaboravljivi, zapravo, nesmetano lažu znajući da ih sud neće kazniti.

Zbog toga nema ničeg iznenađujućeg u objavljenoj presudi Arbitražnog suda Komisije UN-a kojom je Republika Hrvatska izgubila proces protiv MOL-a. Arbitri su zaključili da je Robert Ježić lažno svjedočio, sudac Ivan Turudić bio očigledno pristran na suđenju Ivi Sanaderu, kako postoji sumnja da se manipuliralo snimkom sastanka Sanadera i Zsolta Hernadija u restoranu Marcellino, kao i da je USKOK sudjelovao u konstrukcijama Ježićevih lažnih iskaza.

Bolno zvuči citat kako su suci konstatirali kako je “Sud prilično uvjeren da niti jedan sudac ili sud koji vidi ili pročita iskaz Roberta Ježića ne bi došao ni do jednog drugog zaključka osim da je Ježić u potpunosti nepouzdan svjedok”, usto, osporili vrijednost videosnimku iz restorana Marcellino na kojoj se vide za stolom Ivo Sanader i predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernadi, a u slučaju Turudića zaključili da “Sud ne može zanemariti sučevu očitu pristranost pri suđenju”.

Bez uvrede, ali što od ovoga nismo znali i bez UN-ovih arbitara? Pa proces je vodio sudac koji je čvrsto vezan uz politiku i od prve minute bilo je jasno da će osuditi Sanadera. Ne pada nam na pamet amnestirati Ivu Sanadera jer puno toga upućuje na to da je bio “capo” političko-financijske hobotnice, ali način na koji se vodio spomenuti proces bio je vrlo suspektan, najblaže rečeno.

Baš kao i brojni drugi pravosudni postupci u ovoj zemlji.

Telegram je objavio kako je talijanski zastupnik Alessandro Naccarato najavio je da će od ministra vanjskih poslova Italije zahtijevati da istraži što se sve do sada događalo u slučaju Horvatinčić. Zbog toga će se tražiti ministra vanjskih poslova da prikupi sve relevantne činjenice i aktivira se na političko-diplomatskom planu, i to prije svega što se tiče nadležnosti, kako bi se osigurala pravda za žrtve i njihove članove obitelji.

I nisu to izolirani skandali. Što je sa slučajem kada su, doslovno 24 sata nakon drugog kruga predsjedničkih izbora na kojem je pobijedila kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović, ustavni suci obznanili odluku o ukidanju drugostupanjske presude Branimiru Glavašu za ratni zločin? Ili to što je nedavno Državno sudbeno vijeće (DSV) u kazneni odjel Županijskog suda u Zagrebu, koji rješava najsloženije kaznene predmete u državi, uključujući uskočke, na prošlomjesečnoj sjednici imenovao sutkinju koja se uopće nije natjecala za kazneni, nego za građanski odjel toga suda? I još deseci slično skandaloznih presuda o kojima su izvještavali mediji.

Uostalom, u pregovorima oko ulaska u Europsku uniju posljednje je otvoreno - ne slučajno kao što se mogu uvjeriti svi koji žive u Hrvatskoj - poglavlje o pravosuđu koje je Europski tajnik za proširenje, Štefan Füle nazvao “poglavljem svih poglavlja”. Ne jedanput, iz Bruxellesa su upozoravali kako EU od Hrvatske očekuje “vjerodostojan progon i osude za korupciju te prve i nepovratne korake u preobrazbi pravosuđa” i proteklo je punih sedam godina, a teško je pronaći makar i jedan argument koji bi potvrdio kako je hrvatsko pravosuđe doživjelo preobrazbu koja se najavljivala te daleke 2010. godine. Upravo obratno, ispada kako ni “progon i osude za korupciju” nisu bili vjerodostojni, a najpoznatiji sudac u državi godinama se igra političara. Kakav drugi zaključak donijeti kada se pročita Turudićev prijedlog kako bi “zatvorskom kaznom od tri do pet godina trebalo kažnjavati sve koji bi tvrdili da Srbija nije počinila agresiju na Hrvatsku, nego obratno, ili da Domovinski rat nije oslobađajući, nego građanski i slično”?

Previše se lošeg nataložilo u pravosudnom sustavu u posljednjih 25 godina a da bismo trebali zdvajati kada izvana stignu poruke kako je pitanje stanuje li pravda u Hrvatskoj.