PREŠUTNI PAKT MILANOVIĆA I KARAMARKA Zašto se boje preferencijalnog glasanja?

Zoran Milanović i Tomislav Karamarko zajedničkim se snagama protive sve glasnijim zahtjevima za promjenu izbornih zakona, sublimiranim u inicijativi za uvođenje preferencijalnog glasanja. Ima nešto jače od ideoloških razlika i međusobnih animoziteta što ih u ovom slučaju spaja.

Šefove dviju ključnih stranaka povezuje slična pozicija i osobni interes. Obojica su jako moćni i silno nepopularni. Njihova moć u SDP-u, odnosno HDZ-u proizlazi prije svega iz prava da sami, svaki u svome partijskom jatu, kroje izborne liste. Preferencijalno glasanje ugrozilo bi im status potpunih gospodara kadrovskih križaljki, silno jake poluge kojom apsolutno vladaju strankama. Još gore: možda bi im u pitanje mogla doći i vlastita politička egzistencija. Ako bi građani mogli birati ne samo stranačke liste, nego i pojedince kojima će dati glas, onda bi se - o užasa! - moglo dogoditi da Milanović i(li) Karamarko ostanu neizabrani. Njihov rejting u javnosti sluti da bi u tom slučaju obojica na izborima mogla doživjeti osobni brodolom. Zato su u bitku protiv inicijativa za promjenu izborne norme poslali svoje kamikaze. Iz vladajućih redova izložili su cijeli set navodnih razloga zbog kojih promjene sada ne dolaze u obzir. Premda su se Planom 21 obavezali na reformu izbornog zakonodavstva. Nemaju se, kažu, vremena baviti izbornim temama, jer su sve svoje snage fokusirali na ono što im je najvažnije, a to je gospodarski oporavak. Kao da je Vlada sastavljena samo od jednog resora. Isto bi tako mogli reći da se ne stignu baviti zdravstvom ili obrazovanjem. Poruka je zaista podcjenjivačka. Vrijeđa inteligenciju javnosti kojoj se pokušava prodati.

Zagovornici redizajniranja izbornih pravila također bi se morali ponašati krajnje pragmatično. U korist zajedničkog cilja zanemariti ideološke i ovom prilikom nebitne političke razlike. U tom slučaju fronta za promjene može biti vrlo široka. Predsjednik Josipović zagovara sve inicijative koje vode demokratizaciji izbornog procesa i unutarstranačkog života. Promjenu izbornih zakona u Saboru su pokrenuli laburisti i Čačićevi reformisti. U izbornu problematiku vrlo upućeni GONG izašao je sa svojom listom nužnih promjena. Željka Markić najesen kreće sa skupljanjem potpisa za provođenje referenduma kojim bi se u Ustav ugradila obaveza preferencijalnog glasanja.

Izbornu normu nije potrebno mijenjati Ustavom. To je moguće uraditi i zakonima. Što bi za političku klasu bilo mnogo racionalnije rješenje, jer u tom slučaju i sami mogu utjecati na opseg promjena. Ali, ako se ogluše, ako uporno opstruiraju zahtjeve javnosti, onda je referendum jedini izlaz. Rezerve da gospođa Markić referendumskom inicijativom sama sebi diže političku cijenu i pokušava popločati put u predsjedničke izbore, vjerojatno stoje. No, njen je postupak posve legitiman. Oružje u ruke daju joj upravo oni koji je sada pokušavaju saplesti.

Ako politička klasa ne dopusti promjene izbornih zakona, ako neće mijenjati političke institucije redovnim putem, onda će se to morati učiniti drugim sredstvima. Onda je referendum izvjestan. Kao što su vrlo predvidljivi i njegovi rezultati.

Naravno, preferencijalno glasanje nije čarobni štapić. Ali može biti važna pozitivna promjena. Koja bi, s jedne strane, sigurno povećala izbornu participaciju građana, pa onda možda pokrenula i oporavak sada posve srozanog, nikakvog povjerenja u državne institucije. S druge strane, vjerojatno bi naciju spasila od rugalica kojima ih čelnici političkih stranaka sada časte. Kad bi u Hrvatskoj postojalo preferencijalno glasanje, onda bi možda i Karamarko obavljao posao za koji ga država debelo plaća, a ne bi mrtav-hladan izjavljivao da ga baš briga, da u Sabor ne mora svratiti ni koliko onaj nesretnik iz Ministarstva vanjskih poslova, oko kojeg se ovih dana digla velika tarapana, a koji se na svom radnom mjestu zadrži koliko da provuče karticu. Niti bi se Zoran Milanović usudio objašnjavati da rast BDP-a, zacrtan u Planu 21, ništa ne znači, jer su oni to, kako je rekao, “više figurativno napisali”. Tražiti povjerenje javnosti i istodobno tvrditi da su Kukuriku izborna obećanja bila tek prazna figura? Reforma izbornih mehanizama ultimativni je uvjet za promjene u političkoj oligarhiji. Bez toga nema nikakve šanse da će se ona učiniti ozbiljnijom i odgovornijom.