Prerano su rođeni, nerazvijeni, slabi i mali, ali bore se za život

Ružica Špehar noćima ne spava. Prevrće se u krevetu u svom domu na Plitvicama, a kada poželi dići telefonsku slušalicu i obaviti poziv koji bi je konačno umirio, kazaljke koje govore da je tek četiri sata ujutro natjeraju joj suze na oči. U toplom krevetu može tek sanjati da zagrli sinčića. On, naime, već mjesec dana leži u inkubatoru, na jedinici za intenzivnu njegu novorođenčadi KBC-a Rebro u dalekom joj Zagrebu.



U posjet mu odlazi jednom tjedno; zbog posla, udaljenosti i trogodišnjeg sina o kojem brine, svoje prijerođeno drugo dijete ne može vidjeti češće, a strah koji osjeća svaki put kada mu nije blizu ne može opisati a da joj ne zadrhte usne.



Prvu lijepu vijest Ružica je dočekala prošli četvrtak. Zbog poboljšanog stanja njen sinčić je prebačen s jedinice intenzivne njege na postintenzivni odjel. Zahvaljujući trudu liječnika i fizioterapeuta, on će, usprkos svim problemima, moći hodati, a Ružica samo sanja kada će ga zamotati u toplu dekicu i ponijeti kući da upozna brata.



- Ne mogu vam opisati kako je to ružan osjećaj. Ne mogu spavati jer on nije pored mene, a svake minute poželim nazvati bolnicu samo da mi kažu kako je sve u redu. Uvijek razmišljam kako mu je dok sam leži u inkubatoru, hoće li uskoro stići kući i hoću li ga poljubiti u vlastitom domu - govori Ružica.



Njezini strahovi započeli su u 28. tjednu trudnoće. Nosila je blizance, a nakon samo sedam mjeseci trudnoće liječnici su joj rekli kako je jedno dijete preminulo u utrobi. Trudnoću je nosila još tri tjedna, a nakon toga prijevremeno rodila samo jedno živo nedonošče.



Umjesto da ga zagrli i privine uza sebe, sin joj je stavljen u inkubator. Zbog loše prokrvljenosti očiju prošao je već dvije operacije, a Ružica kaže kako vrlo vjerojatno ne bi imao mogućnost prohodati da s njim, kao sićušnom bebom, nisu radili fizioterapeuti koji nježnim vibracijskim masažama i ostalim tehnikama prijevremeno rođenoj djeci pokušavaju nadoknaditi ono što su izgubili ranijim porodom.



Lidija Severović jedna je od tri fizioterapeutistice koje na Zavodu za neonataloško i intezivno liječenje djece skrbi o onim najugroženijima; 15 beba smještenih u jedinici za intenzivno liječenje novorođenčadi od koji je 11 rođeno s težinom manjom od tisuću grama, te o 11 beba smještenih na jedinici za intezivnu njegu novorođenčadi KBC Rebro.



I Severović se oči natope suzama kada se sjeti prvog puta kada je trebala raditi s tako malenim i bespomoćnim djetetom. Danas je iza nje 15 godina radnog iskustva u fizioterapiji, a s njom na neonatološkom zavodu rade i kolegice fizioterapeutistice Martina Račić i Gordana Gabaj.



Nijedan stroj ni sofisticirani uređaj kojim vrve novi odjeli KBC-a Rebro ne može prijevremeno rođenom djetetu pomoći u razvijanju mozga, kao što to može učiniti dodir fizioterapeuta. S bebama u inkubatorima, mahom priključenima na respiratore, fizioterapeuti svaka tri sata provode potrebnu respiratornu terapiju, te ranu habilitacijsku - neuro razvojnu fizikalnu terapiju kojom se zbrinjavaju mali bolesnici.



No fizioterapija s nedonoščadi, objašnjava Severović, nije ni približno slična onoj koja se provodi s odraslim ljudima. Bebe su malene i nježne, one se tek trebaju naučiti dodirivati vlastito tijelo, spajati ručice, osjetiti dodir kao nešto ugodno i svladavati svoju težinu. Jedna od tehnika kojima se to čini je  “gniježđenje”.

  
- Bebu stavljamo u ‘gnijezdo’, odnosno položaj u kojem je bila kada se nalazila u trbuhu majke. To podrazumijeva polagano i pravilno okretanje te postavljanje u pravilan položaj na leđa, bok i trbuh.



Pritom joj ručice približavamo tijelu kako bi mogla osjetiti svoju kožu, kako bi mogla dodirnuti lice ili pak sisati palac što bebe inače čine za vrijeme trudnoće. Svako pomicanje djeteta zahtijeva pažnju i unaprijed stvoren redoslijed jer svaki novi pokret utječe na neki drugi dio tijela - objašnjava Severović studentima dok nježno “gnijezdi” djetešce staro tek mjesec dana.



Prijevremeno rođenom djetetu, objašnjava Severović, fizioterapeut pomaže kako bi  za vrijeme boravka u inkubatoru steklo onu “snagu” koju ima dijete rođeno s devet mjeseci.



- Nedonošče je ranijim rođenjem ostalo bez jednog iskustva, a to je ono iskustvo koje dijete stječe kada se gura i rita u trbuhu majke.



Tako ono gradi tonus mišića, stječe određenu snagu, razvija mišićnu masu, te osjeća prostor u kojem se nalazi, dok nedonošče nema to iskustvo pa zato leži na podlozi i ne radi ništa. Mi mu stoga pokušavamo nadoknaditi iskustvo koje je izgubilo kako bi ono razvilo pravilan osjećaj, kako bi mogla savladati svoju težinu i samo se na pravilan način osloniti ili pak na pravilan način učiniti neki pokret od podloge - objasnila je.



S mališanom priključenim na respirator Severović provodi respiratornu terapiju, tehniku kojom mu pomaže u otklanjanju sekreta iz dišnih putova kako bi mogao normalno disati. Svrha je toga da se bebu odvoji od respiratora.



- S većinom djece koja ne mogu samostalno disati provodimo tehniku položajne drenaže kako bismo potaknuli da se sekret iz pluća pomakne prema traheji. To zapravo znači da nježno vrhovima prstiju ‘lupkamo’ po određenom segmentu grudnog koša kako bi se sekret uklonio. Pritom treba znati gdje se točno sekret nalazi, a o tome potom ovisi i položaj djeteta. Osim drenaže, koristim se i vibracijskom masažom koja također podrazumjeva nježno masiranje vrhovima prstiju u potrebnom smjeru - objasnila je Severović.



Prilikom provođenja terapije treba dobro paziti na reakcije djeteta. Ono je, kaže Severović, još premaleno da ugodu nagovijesti osmijehom, no brzina disanja, isforsiranost kretnji i njegova opuštenost, sve to svjedoči o tome osjeća li se dijete dobro za vrijeme tretmana.



Iako bi respiratornu terapiju trebalo provoditi i noću, zbog malog broja fizioterapeuta i osoblja, što je ujedno i najveći problem u bolnici, one se od strane fizioterapeuta provode samo danju.



Stoga fizioterapeuti educiraju medicinske sestre koje su s djecom 24 sata dnevno o tehnici gniježđenja, pravilnog postupanja s djetetom i o respiratornoj terapiji. Na odjelu se uče i studenti, budući fizioterapeuti od kojih će neki, nada se Severović, odlučiti jednoga dana doći raditi upravo naneonatologiju.



Jedna od studentica je i Dragana Glavinić.



- Prvi put kada sam morala primiti tako maleno dijete, to je bilo strašno. Ruke su mi se stravično tresle, a posebno je teško jer je u pitanju tuđe dijete - objasnila je Dragana.



Neonatološki odjel KBC-a Rebro, ističe neonatologinja Andrea Dasović-Buljević, najopremljeniji je takav u čitavoj Europi, a na njemu su mahom smještena djeca nezrelih organskih sustava.



- Ono što neonatus dobije mahom nakon rođenja, ono je što će utjecati na ostatak njegova života, i stoga je iznimno važno ono što djetetu u tako ranoj dobi liječnik i terapeut mogu pružiti. Zahvaljujući dobroj opremi i osviještenosti HZZO-a koji nam pomaže, dob preživljenja neonatusa sada se spustila do 24 tjedna trudnoće, a prije je to bilo između sedmog i osmog mjeseca trudnoće - priča Andrea Dasović-Buljević.



Također dodaje kako odjelu nedostaje najviše fizioterapeuta u čemu Hrvatska, u odnosu na svijet, poprilično zaostaje. Roditelje nedonoščadi, kao i one na vrijeme rođene djece, fizioterapeuti iz zavoda otpravljaju s mnoštvo savjeta kako s djetetom postupati kod kuće.



James Elgin Gill



Rođen je 20. svibnja 1987. u Ottawi kad je njegova majka bila trudna samo 21 tjedan i pet dana. Pri rođenju težio je samo 624 grama. Danas je zdrav 20-godišnjak koji voli ragbi, ronjenje i brze automobile.





Madeline Mann




Dugo je držala rekord u preživljavanju prerano rođenih beba. Kad se rodila 1989., imala je samo 280 grama i bila duga 24 centimetra. Mama ju je rodila u 27. tjednu trudnoće.





Amillia Taylor




Rođena je 24. listopada 2006. u Miamiju. Njezina je majka bila trudna 21 tjedan i šest dana, a začeta je u postupku umjetne oplodnje. Kada se rodila, Amillia je bila duga 23 centimetra i imala samo 283 grama. Patila je od respiratornih bolesti i moždanih krvarenja.



Rumaisa Rahman



Nakon Madeline novi rekord postavila je Rumaisa, koja je rođena 19. rujna 2004. u Chicagu, u 25 tjednu trudnoće. Bila je duga 20 centimetara i teška 244 grama, a i njezina sestra blizanka Hiba rođena je sa 563 grama. Tijekom trudnoće njihova je mama patila od preklampsije koja je izazvala visoki krvni tlak zbog čega su blizanke morale biti  rođene prije, carskim rezom. Djevojčice su teško razdoblje relativno lako preboljele, zdrave su, a operacijama očiju korigirana su im oštećenja.



Magdalena Rubes, hrvatska beba heroj 



I Hrvatska ima svoju bebu heroja. U srpnju 2006. godine mama Andreja i tata Ivica Rubes iz Jastrebarskog dobili su kćerkicu Magdalenu koja je rođena sa 660 grama i 31 centimetrom dužine u zagrebačkoj Klinici za ženske bolesti i porode u Petrovoj. Ubrzo nakon rođenja težina joj je pala na 580 grama.  U inkubatoru je bila tri mjeseca, nije dobila nikakvu infekciju i uspjela se razviti do dva kilograma težine.



Sa 14 mjeseci napravila je svoje prve korake. Liječnici KBC-a Zagreb pamte i hrvatsku bebu koja se rodila sa 517 grama i koja je preživjela.



Kimberly Müller



Rodila se 15. ožujka 2007. u njemačkom gradu Göttingenu. Zvali su je Mikro-Kimberly jer je pri porođaju imala samo 300 grama, što je čak 200 grama ispod medicinske granice preživljavanja. Nekoliko mjeseci bila je u inkubatoru i liječnici su se za nju borili s pomoću sondi i aparata za održavanje na životu.

Zamotali su je u foliju da joj se tijelo ne pothladi. Srećom, nije imala krvarenje mozga niti je dobila infekciju. Kimberly je najmanja beba ikad rođena u Njemačkoj. Dotadašnja njemačka rekorderka bila je 320 grama lagana i 25,5 centimetara sićušna Milena, koja se rodila u travnju 2006. u Heidelbergu. Njezina su stopala bila veličine bombona, a dlanovi su joj bili veličine kovanica.

Najmanje bebe ikad rođene



Dora Koretić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 22:01