Postoji posebno mjesto u paklu za žene koje naude ženama

Jedna je, ilustrativno ispričana priča, podsjetila na to koliko smo licemjerna i zatucana ekipa. Nepoštena. Priča o pobačaju koji je prije nekoliko godina izveden na živo jer su svi anesteziolozi odlučili aktivirati pravo na priziv savjesti pokazao je koliko izgovor na savjest mogu zloupotrebljavati ne samo ginekolozi koji odbijaju izvesti pobačaj, nego i drugi pripadnici medicinske struke.

Ispostavilo se da bi se, primjerice, svaka druga primalja pozvala na priziv savjesti da nije u strahu za svoje radno mjesto. U Hrvatskoj ih radi oko 1700, a njih 14 posto javno je iskazalo da zbog priziva savjesti ne žele sudjelovati u nekim zahvatima. To znači da odbijaju asistirati pri pobačaju, ali mogu uskratiti svoju pomoć i pri porodu ako je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji, uzimanju matičnih stanica, postupku amniocenteze pa sve do pružanja bilo kakve medicinske pomoći pacijenticama u tim situacijama. Jer, imaju savjest.

Njihova savjest im nalaže da ne pomažu. I da drugima određuju život, procjenjuju što je dobro ili loše. Misle da žene idu na umjetnu oplodnju jer im je to fora, jer im se baš eto da trpjeti bol svaki put kada krenu po stanice koje bi trebalo oploditi. Ili im je osobiti užitak gledati iglu koja će proći duboko u njeno tijelo da bi se ustanovilo je li sve u redu s trudnoćom. Jer, što? Ženi kojoj je teško zatrudnjeti treba uskratiti pravo da bude majka, samo zato što joj priroda nije naklonjena? Je li to možda volja onoga gore? Nije, onaj gore je dobar i plemenit i ima razumijevanje za sve, a odrediti nekome da neće postati majkom može samo pakosna i zla osoba.

Uostalom, primalja nije moralna kategorija. To je samo odrednica zanimanja koji rade određene žene. Čak i one koje nisu dobre osobe. Pa, ako ne može ništa drugo, onda će pacijentici koja joj nije po volji uskratiti pomoć. Otići i ostaviti da pati u vlastitoj boli, iako je svjesna da joj može i mora pomoći. Mora jer je izbor primalje svjesna stvar. Nitko se na svijetu ne obrazuje za primalju, uči gradivo i polaže ispite i na kraju shvati da se, eto, zabunom nalazi na krivom mjestu.

Mogu se ljudi promijeniti, ali to nosi posljedice i po njih. Ako primalja promijeni mišljenje o prirodi svog posla, onda je nepošteno da najednom izabire koji dio posla će raditi. Neka odustane od svega. Neka se primi nečega drugoga, jer svojim stavom nepotrebno maltretira pacijentice koje su ionako u osjetljivom stanju.

I ne treba im još neka primalja koja više ne bi pomagala ženama. Neka se sredi sama, doma. Neka traži stručnu pomoć. Neka pita nekoga tko se bavi raspoređivanjem ljudi u instituciji gdje radi, je li uopće korisna na svom poslu. Ili bi bilo bolje da je negdje drugdje. Dobro, to bi značilo da bismo ostali bez pola primalja u ovoj zemlji, ali se barem ne bismo zezali s primaljama-saboterkama. Tko zna kako bebe koje one porode ispaštaju. Možda im ružno govore o majkama. Možda tim malim bebama, uplašenim pred ovim svijetom, kao prvu informaciju kažu da ih Bog nije htio, ali su starci, eto inzistirali. Nije fer iživljavati se na pacijentima.

Pa, ako pola tih primalja uistinu ima problem sa savješću, i svi oni koji nose bijele kute, a ustvari mrze svoje pacijentice jer one ne žele biti trudne, ili im smeta nešto drugo, neka promijene profesiju. I ostave pacijente pravim liječnicima i medicinskom osoblju, onima koji znaju da postoje da bi pomogli. I neka nikada ne zaborave - postoji posebno mjesto u paklu za žene koje naude ženama.