Knjigom "Slikanje i slikama predgovaranje" Tonko Maroević je svojim brojnim knjigama poezije, pjesničkim antologijama i likovnim monografijama pribrojio i knjigu svojih pisanja o hrvatskim slikarima uglavnom starije generacije pomalo prkoseći još uvijek jakim uvjerenjima i jučerašnjem vremenu koja su slikarstvu davala posljednja pomazanja za vječna lovišta zaborava, a danas ga postmodernistički amnestiralo i proknjižilo kao legitimno pripadništvo likovnom poslu - kao i svakom drugom.
Podijelivši knjigu na dvije cjeline, na Portretne studije i Prostore praćenja, pisac je jasno naznačio svoje nastojanje da s jedne strane određenije obradi imena i pojave o kojima je u nekoliko navrata pisao i tako na neki način gotovo dovrši portret nekog slikarskog imena ili opusa, dok je u Prostorima praćenja naznačio volju da zaviri u trenutna onih koji još uvijek živahno vrludaju prostranstvima i bespućima likovnoga svijeta i da svojem pisanju ne dometne prizvuk konačn(ije)e ocjene.
Pažnja za još jučer gotovo prezreno polje interesa i piščevo oživljavanje pojma ljepote ne poznaje strah od nasilne aktualnosti i jednako nasilne "smrti slikarstva". Stoga je Tonkov napor da sakupi priloge koji govore o gustom raslinju jedne imenima, oblicima i dometima bogate i razvedene jučerašnje i današnje likovne pozornice, to dragocijeniji. Jer tko će se više baviti imenima kao što su Nevenka Đorđević ili Miron Makanec, Rudolf G. Bunk ili Miranda Morić?
Slikanje i slikama predgovaranje
autor: Tonko Maroević
izdavač: Antibarbarus
stranica: 334
cijena: 160 kuna
Dopunjujući i korigirajući vlastite ranije prosudbe, Tonko unosi jasnoću u pomalo zaboravljene opuse donoseći im, svakim svojim prilogom novi smisao i spoznaje. Ne zazirući od najsmjelijih komparacija i porednica, on uočava "konfesionalnu, analitičku i meditativnu narav" Nives Kavurić Kurtović, "ljepotu strahotnoga" Ordana Petlevskog, meku "primitivnost" Josipa Bratanića, "minimalističku suzdržanost" Josipa Vanište..., a bogme se ne libi dotaknuti i najmlađega Matka Vekića koji kroz sito slikarske tradicije cijedi novi smisao slikarstva niti zazire od novih slikara "čistoga oka" (M. Vejzović).
Bez nakane da dodjeljujemo uloge koji sami izbjegavamo smatramo da je Tonko Maroević najpozvaniji sačiniti jednu sintetsku cjelinu, odnosno oblik zbirnog iskustva koji kronično nedostaje našoj novijoj povijesti umjetnosti - nešto što se pokušalo u dva mala knjižurka (J. Denegri-Z. Rus u Apstraktnoj umjetnosti u Hrvatskoj prije 20-ak godina!). Ta bi se obveza mogla nametnuti i ovom neortodoksnom, i odgovornom duhu usprkos njegovih brojnih raznorodnih i srodnih interesa. Jer njime vladaju mnoge strasti i njegova beskrajna znatiželja.
"Slikanje i slikama predgovaranje" s podnaslovom "Pisani portreti" djelo je sabrana znalca i odgovornog povjesničara umjetnosti koje unosi bistrinu u zamućenu sliku hrvatske moderne jučerašnjice i današnjice. Vodeći se kriterijima vrijednosti djela, rosenbergovski reanimirajući pojam ljepote (primjerice i kao "ružnoće materije") njega zanimaju zapravo posebni ljudi izdvojeni iz širih zagovorništva i grupa (O. Petlevski, Z. Bourek, N. Kavurić Kurtović, Š. Perić, Z. Keser, Z. Vrkljan, D. Jelavić...).
Smatrajući se više "dužnikom povijesti umjetnosti nego li pripadnikom militantne kritike", Tonko svojim ocjenama, dobrim uvidom, sjajnim zapažanjima, a posebice pisanjem o pojedinim umjetnicima (M. Tartaglia, O. Petlevski, J. Vaništa, J. Bratanić) stvara dobar temelj buduće cjeline.
O brojnim hrvatskim slikarima koje navodi Tonkova knjiga jedva da itko više i govori. Oni nisu postali "dijelom kolektivne svijesti" (T. Maroević). I doista, iskreno rečeno tko će danas više i pitati i pisati o sjajnom M. Makancu ili N. Đorđević i drugima, kada se više ne piše niti o Edi Murtiću ili Miroslavu Šuteju, tim velikim umjetnicima koji su još jučer fizički bivali među nama!? Zagrobni život u Hrvatskoj doista ne postoji i smrti su ovdje konačne da konačnijima ne mogu biti.
Ive Šimat Banov
Podijelivši knjigu na dvije cjeline, na Portretne studije i Prostore praćenja, pisac je jasno naznačio svoje nastojanje da s jedne strane određenije obradi imena i pojave o kojima je u nekoliko navrata pisao i tako na neki način gotovo dovrši portret nekog slikarskog imena ili opusa, dok je u Prostorima praćenja naznačio volju da zaviri u trenutna onih koji još uvijek živahno vrludaju prostranstvima i bespućima likovnoga svijeta i da svojem pisanju ne dometne prizvuk konačn(ije)e ocjene.
Pažnja za još jučer gotovo prezreno polje interesa i piščevo oživljavanje pojma ljepote ne poznaje strah od nasilne aktualnosti i jednako nasilne "smrti slikarstva". Stoga je Tonkov napor da sakupi priloge koji govore o gustom raslinju jedne imenima, oblicima i dometima bogate i razvedene jučerašnje i današnje likovne pozornice, to dragocijeniji. Jer tko će se više baviti imenima kao što su Nevenka Đorđević ili Miron Makanec, Rudolf G. Bunk ili Miranda Morić?
Slikanje i slikama predgovaranje
autor: Tonko Maroević
izdavač: Antibarbarus
stranica: 334
cijena: 160 kuna
|
Bez nakane da dodjeljujemo uloge koji sami izbjegavamo smatramo da je Tonko Maroević najpozvaniji sačiniti jednu sintetsku cjelinu, odnosno oblik zbirnog iskustva koji kronično nedostaje našoj novijoj povijesti umjetnosti - nešto što se pokušalo u dva mala knjižurka (J. Denegri-Z. Rus u Apstraktnoj umjetnosti u Hrvatskoj prije 20-ak godina!). Ta bi se obveza mogla nametnuti i ovom neortodoksnom, i odgovornom duhu usprkos njegovih brojnih raznorodnih i srodnih interesa. Jer njime vladaju mnoge strasti i njegova beskrajna znatiželja.
"Slikanje i slikama predgovaranje" s podnaslovom "Pisani portreti" djelo je sabrana znalca i odgovornog povjesničara umjetnosti koje unosi bistrinu u zamućenu sliku hrvatske moderne jučerašnjice i današnjice. Vodeći se kriterijima vrijednosti djela, rosenbergovski reanimirajući pojam ljepote (primjerice i kao "ružnoće materije") njega zanimaju zapravo posebni ljudi izdvojeni iz širih zagovorništva i grupa (O. Petlevski, Z. Bourek, N. Kavurić Kurtović, Š. Perić, Z. Keser, Z. Vrkljan, D. Jelavić...).
Smatrajući se više "dužnikom povijesti umjetnosti nego li pripadnikom militantne kritike", Tonko svojim ocjenama, dobrim uvidom, sjajnim zapažanjima, a posebice pisanjem o pojedinim umjetnicima (M. Tartaglia, O. Petlevski, J. Vaništa, J. Bratanić) stvara dobar temelj buduće cjeline.
O brojnim hrvatskim slikarima koje navodi Tonkova knjiga jedva da itko više i govori. Oni nisu postali "dijelom kolektivne svijesti" (T. Maroević). I doista, iskreno rečeno tko će danas više i pitati i pisati o sjajnom M. Makancu ili N. Đorđević i drugima, kada se više ne piše niti o Edi Murtiću ili Miroslavu Šuteju, tim velikim umjetnicima koji su još jučer fizički bivali među nama!? Zagrobni život u Hrvatskoj doista ne postoji i smrti su ovdje konačne da konačnijima ne mogu biti.
Ive Šimat Banov
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....