Političari odgovornost za vlastite promašaje olako svaljuju na medije

Priopćenje počasnog predsjednika HDZ-a Ive Sanadera u kojemu je optužio Europapress holding, izdavača Jutarnjeg lista, da je organizirao hajku protiv njega, samo je jedan u nizu sličnih napada političara protiv dijela medija. Bivši premijer istaknuo je tom prilikom kako je na djelu pokušaj uništavanja vladajuće stranke i unošenja nemira i podjela u HDZ.

Pritisak na redakciju

Predsjednik SDP-a Zoran Milanović se pak prije nekog vremena obrušio na Jutarnji list rabeći gotovo identičnu argumentaciju kao i Sanader. Optužio je urednike i novinare da izmišljanjem afera pokušavaju razjedniti SDP, a da naslovnice koriste za blaćenje najveće oporbene stranke. Da oni nisu iznimka potvrđuje i svojedobni grub ispad predsjednika Stjepana Mesića kada je Jutarnji list, nezadovoljan jednim napisom, nazvao smećem.

Svikli na takvo ponašanje naših političara nikada tim napadima nismo pridavali neku važnost. Znali smo, naime, da će čitatelji najbolje sami procijeniti o čemu se radi.

Međutim, budući da su neki od predsjedničkih kandidata već unaprijed proglasili medije krivcima za svoj izborni poraz, postoji realna opasnost da postane uobičajeno da političari svoj dio odgovornosti za neuspjehe prebacuju na novinare. I da pri tomu ne biraju ni riječi ni sredstva. Stoga je ipak nužno upozoriti na društvenu neprihvatljivost takvog ponašanja.

Dodatni je razlog za oprez to što se ta tendencija mogla jasno zamijetiti i u tijeku predizborne kampanje: gotovo da nije bilo kandidata iz čijeg tabora se nisu širile informacije kako je dobro poznato za koga će navijati Jutarnji list. Čak se proturalo da je na uređivačkom kolegiju naređeno da se pozitivno piše isključivo o jednom kandidatu, dok se druge mora napadati, blatiti i izmišljati im afere.

U tomu smo prepoznali pritisak koji je imao za cilj unaprijed prisiliti novinare da svoju neutralnost dokazuju tako da podupiru upravo kandidata koji je širio takve objede. Doduše, bilo je i drugih, još ozbiljnijih operacija: u više navrata u redakciju su pristizali dokumenti s raznim vrstama kompromitirajućih materijala za neke od predsjedničkih kandidata.

Taština političara

Takvo ponašanje dijela političke elite koja bi trebala prednjačiti u razumnom ponašanju i reakcijama otkriva da većinu njih, umjesto odgovornosti i odmjerenosti, vrlina koje su neophodne za obavljanje najvažnijih državničkih poslova, opterećuju ponajprije nezajažljive ambicije, taštine, ali i spremnost na sve kako bi postigli cilj.

Odnos između politike i medija oduvijek je iznimno složen i osjetljiv. S jedne strane političari i novinari upućeni su jedni na druge i teško je zamisliti da mogu kvalitetno obavljati svoj posao bez ozbiljnije suradnje. Istodobno, interesi su im potpuno oprečni. Dok političari žele da se o njima piše samo lijepo i pohvalno, isključivo u pozitivnom kontekstu, novinarima je zadaća otkrivanje one druge, skrivene strane političkog života.

Mediji naprosto imaju zadaću otkrivati javnosti sve relevantne informacije, prave ciljeve i namjere pojedinih političara, ali i njihovih stranaka. A da se o zloporabama i kriminalu uopće i ne govori. I upravo je ta razlika u poslanjima politike i medija vječni izvor međusobnih sukoba i sporova.

Dok se o političarima piše pozitivno, dotle je sve u redu. Čim se počnu kritički propitkivati njihove odluke i potezi, tada dolazi do problema. Dio političara postaje nervozan, povrijeđen, a nerijetko svoj bijes iskaljuju na novinarima, ne libeći se ni najgorih objeda.

U tom odnosu, dakako, ni mediji, nisu bezgrešni: nerijetko objave pretešku riječ i olaku kvalifikaciju, ponekad bez dovoljno provjere objavljuju informacije, a gdjekad doista predimenzioniraju ili konstruiraju afere i skandale. No, istodobno novinari su u stalnoj opasnosti da će ih političari iskoristiti i preko njih plasirati političke poruke koje se ne usude javno izreći ili puštaju probne balone da ispitaju kako će na njih reagirati politički suradnici ili konkurenti. Riječju, da uz pomoć medija ispituju ili usmjeravaju javno mijenje. Problem nastaje kada javnost negativno reagira na neku takvu operaciju. Tada nerijetko upravo oni koji su u javnost plasirali tu vijest počnu tvrditi da je riječ o medijskoj izmišljotini i podmetanju.

Sanaderov bijes

Političarima je, dakako, najlakše svaliti odgovornost za svoje promašaje na medije. Upravo se, na žalost, tom metodom poslužio Ivo Sanader. On je svoj bijes zbog informacija o zbivanjima unutar HDZ-a, a koji su se odnosili na njegov položaj u stranci, iskalio na novinarima. Premda je upravo Sanader dugo vremena bio veliki miljenik medija. Tada mu, dakako, nije smetalo što se o njemu puno piše i govori. No, kako je vrijeme odmicalo, tako je u njegovu premijerskom mandatu bilo sve manje dobrih, a sve više slabih, loših pa i potpuno krivih procjena i odluka. A to mediji, dakako, nisu mogli prešutjeti.

Iskustvo, međutim, pokazuje da neutemeljeni napadi na novinare političarima nikada ne donose dobro. Najbolji primjer za to je upravo Sanader, kao i Zoran Milanović. Počasnom predsjedniku HDZ-a, unatoč svih nastojanja, imidž se i dalje urušava, dok o rejtingu predsjednika SDP-a najbolje govori to što se morao izmaknuti iz kampanje Ive Josipovića. Procijenjeno je, naime, kažu upućeni, da bi Milanović svojom nazočnošću mogao naštetiti izbornoj kampanji predsjedničkog kandidata SDP-a.