Pogrešno je uspoređivati hrvatsku krizu s drugima

Hrvatskoj treba irski model ili model rasta baltičkih zemalja za izlazak iz krize, često se čuje iz određenih ekonomskih krugova i od ostalih promatrača ekonomije koji bi kopirali modele drugih ekonomija.

To nije moguće s obzirom na strukturu hrvatske ekonomije. Da bismo mogli razumjeti koji i kakav model treba Hrvatskoj, prvo je potrebno pogledati zašto navedeni modeli nisu mogući. To najbolje možemo vidjeti kroz uzroke krize.

Često se spominje uspješna fiskalna konsolidacija u Irskoj. Kako je Irska politikom štednje uspjela izaći iz krize.

Ovo je potpuno pogrešna interpretacija stanja i uzroka ekonomskoga rasta. Problem Irske prije krize je bio u tome što su sami sebe uvjerili da cijene njihovih nekretnina mogu beskonačno rasti. U razdoblju od 2000. do 2007. cijena stanova je narasla nekoliki puta i cijela Irska je postala bauštela.

Cijene ničega ne mogu rasti beskonačno. Kada je došlo do prirodnoga sloma tržišta nekretnina, banke koje su plasirale loše kredite spasila je država državnim dugom. Eksplozija duga države tražila je i fiskalnu štednju na uštrb cijele ekonomije. Ipak, Irska se uspjela oporaviti. Razlog izlaska Irske iz krize bila je devalvacija eura prema dolaru i funti, a ne uspješna fiskalna konsolidacija. Najveći kupci irskoga izvoza su SAD i UK. Glavni uzrok krize bila je neodgovorna kreditna politika banaka, a glavni uzrok izraska iz krize je povećanje izvoza zbog slabljenja tečaja.

Sljedeći primjer je Latvija. Ovo je primjer zemlje koja je u jeku krize imala pad BDP-a više od 10% i onda se uspjela vratiti s jakim stopama rasta. Kao objašnjenje se naravno navodi fiskalna konsolidacija, ali objašnjenje je nešto drugo i nalazi se u biltenu centralne banke Latvije. Tamo se objavljuje pokazatelj koji govori koliko se koriste ukupni proizvodni resursi u ekonomiji. Pojednostavljeno: ako imam 10 strojeva u tvornici, koliko ih radi ili ako mogu proizvoditi 10 komada proizvoda dnevno, koliko proizvodim? Kada se pogleda ovaj pokazatelj, onda se vidi da sa 75% korištenja kapaciteta prije krize, godine 2009. korištenje proizvoda pada na 50%.

Naravno, ako pada proizvodnja, pada i BDP. Nakon 2009. ovaj pokazatelj se polako vraća natrag na vrijednosti iznad 70% i slijedi ekonomski oporavak. Latvija je prije krize strana ulaganja koristila za kreiranje proizvodnih kapaciteta. Kada je zbog krize pala potražnja, pao je i BDP. Kada se oporavila međunarodna potražnja, oporavila se i latvijska ekonomija. Prema tome, glavni uzrok krize i glavni faktor oporavka bila je međunarodna potražnja.

Slučaj Hrvatske je bio drukčiji. Razdoblje od 2000. do 2008. iskorišteno je za kredite i prodaju domaćega vlasništva. U ekonomskoj znanosti definicija investicije je kreiranje novoga kapitala. U Hrvatskoj definicija strane investicije je prodaja imovine strancima, što je pogrešno. Neki ekonomisti u Hrvatskoj zazivaju prodaju imovine strancima i to zovu strane investicije. Latvija je investicijama otvarala nova radna mjesta. Glavni uzrok krize u Hrvatskoj je nekontrolirana eksplozija duga, samo pojačana lošom fiskalnom politikom u obliku velikoga oporezivanja, velike uloge države u ekonomiji i nedostatak ekonomskih definicija. Većina vodećih (main-stream) ekonomista u Hrvatskoj i regulatori nikada nisu se bavili razumijevanjem problema duga. Štoviše, glorificirali su vanjski dug i dug kućanstava kao super pojavu u ekonomiji. Dug je bio izvor rasta i sada nam treba novi izvor rasta, model koji će razumjeti stare greške. Te greške su: regulator koji se nikada nije bavio problemom i ulogom kredita u ekonomiji i ekonomski populizam. Isti ekonomisti koji su se zauzimali za povećanje i gomilanje duga danas tvrde da imamo problem s dugom. Ekonomski populizam treba promijeniti kredibilitetom, a što se tiče političkoga populizma, za njega uvijek postoji jednostavan lijek: stanje ekonomije.

(* autor je prodekan na Visokom učilištu Effectus)