PIŠE D. BUTKOVIĆ

Pod mirnim krovom: Restoran koji ponovno pokazuje znakove života

Pod mirnim krovom postoji već cijelu vječnost, pa i dulje. U vrijeme kada se masovno išlo na Dinamove prvenstvene utakmice, negdje sedamdesetih i osamdesetih godina, oni navijači s više novca svraćali su, na povratku, na janjetinu Pod mirni krov, a oni s manje na gemište i tko zna što drugo u Sport krčmu, tramvajsku i pol stanicu bliže stadionu.

Pod mirnim krovom oduvijek je bio restoran za janjetinu. Pamtim kada sam kao klinac - jer sam blizu stanovao - povremeno ondje odlazio po još vruću janjetinu s ražnja, koju sam odnosio kući.

Miris pečene janjetine širi se, dakle, Fijanovom, blizu Kvatrića, već desetljećima, ali se starinski ugostiteljski koncept ovog restorana odavno istrošio. U krajnjoj liniji, teško je živjeti od samo jednog proizvoda, ako u njemu niste baš najbolji na svijetu.

Još je teže održavati golemi, anakroni meni sa svim mogućim gotovim jelima, predjelima, jelima s roštilja, u gostionici gdje ljudi dolaze uglavnom zbog janjetine.

Sadašnji voditelji restorana Pod mirnim krovom pokušavaju naći pametan izlaz iz ove lose-lose situacije.

Taj se izlaz, naravno, temelji na janjetini, ali više ne samo na janjetini s ražnja.

Odlična paška janjetina

Tako sam prije dva tjedna na terasi u Fijanovoj naručio janjeće kotlete s fritajom od vrganja. Meso je bilo sasvim dobro, iako prepečeno: ne znam je li kuharu bilo tko rekao da se janjeći kotleti ostavljaju ružičastima iznutra (i, naravno, karameliziranim izvana), osim ako gosti ne zatraže drukčije. Fritaja je bila okej, iako nesavladivo velika.

Osim janjećih kotleta s fritajom s vrganjima, Pod mirnim krovom sada se mogu naručiti i janjeći kotleti na žaru, janjeća glava, te, ako se dobro sjećam, i janjeći file na roštilju. Janjetina s ražnja, koja je došla s Paga, bila je, naravno, uobičajeno odlična.

Zastarjeli jelovnik

Vinska ponuda restorana Pod mirnim krovom ne odgovara onome što piše na karti, te obuhvaća nekoliko sasvim solidnih vina, poput Plenkovićeva Zlatnog barriquea ili Grgićeva pošipa.

Neka su vina definitivno preskupa (mislim da Ivan Dolac u barikiranoj verziji košta 400 ili 450 kuna), što je posljedica stare, predrecesijske navike, koja je podrazumijevala da vino u restoranu mora biti barem tri puta skuplje od nabavne cijene.

Dobro je što u Fijanovoj pokušavaju modernije kuhati i što su zadržali visoku kvalitetu svog bazičnog proizvoda.

Loše je što još nisu promijenili zastarjeli jelovnik.

Vrlo je loše što ne paze - kao ni mnogi drugi zagrebački restorani - na važne detalje. Primjerice, maslinovo ulje koje su nam donijeli na stol bilo je nejestivo, oksidirano i “pregorjelo”. Vidjet ćemo u kojem će se smjeru nastaviti kretati ova stara, tradicionalna gostionica, smještena u dijelu grada koji s restoranima stoji više nego loše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. studeni 2024 17:00