U SJEĆANJE NA ZOJU PADOVAN

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Žena koja je stvarala Svijet i bila tiha i obzirna dama naših novina

Lijepa, gospodstvena žena, kojoj nisu bila potrebna nikakva vanjska obilježja statusa, ni šminka, ni skupa odjeća, ništa. Takav se jednostavno rodiš, ili bolje rečeno: za takvu se obrazuješ i kultiviraš
 I.Brezovac

Jednom davno, u vrijeme kada su ženski magazini objavljivali krojne arkove, prije tridesetpet-četrdeset godina u Zagrebu je postojao Svijet. Na jednom mnogo većem javnom i kulturnom prostoru, i u mnogo pismenijem i načitanijem društvu, Svijet je bio revija za pametne žene i za sve one koji se, barem kao čitatelji i barem nakratko, ženama vole osjećati. Uz Start, taj je Svijet bio najbolji proizvod hrvatskoga novinarstva cijele jedne epohe i jedan od istinskih vrhunaca žive hrvatske kulture, one kulture koja, možda, neće dorasti do svojih Oscara, Zlatnih palmi i Nobela, ali će nekom distingviranom finoćom i znanjem zemlju činiti boljom, plemenitijom i otvorenijom. Iz Svijeta pamtim tri važna imena: Višnja Ogrizović, Magda Weltrusky, Zoja Padovan.

Umrla je Zoja Padovan. Rođena 1948, u jesen, malo nakon rezolucije Informbiroa, kada je još uvijek lijepo zvučalo ime Zoje Kosmodemjanskaje, osamnaestogodišnje sovjetske ratne heroine, pale u borbi protiv fašizma, odrastala je i obrazovala se u Zagrebu, koji je u to vrijeme, naročito u njenoj generaciji, od mnogih djevojčica i dječaka izvajao figure europskih formata. Bilo gdje je ona mogla biti novinarka, u bilo kojoj velikoj i slavnoj europskoj redakciji, ali na neki način nijedna nije bila veća i slavnija od njene matične.

Takav je bio Svijet. Magazin bez bjelosvjetskih uzora, licenci i šablona, onakav kakav su ga tri Zagrepčanke zamišljale i osmišljavale po mjeri vlastitog znanja, obrazovanja i senzibiliteta. Za sve te praktične žene, nade i bazare, sve te socijalističke preteče današnjih revija za silikonizirane i prenašminkane besposličarke, Svijet je bio akademija. Znalo se da je tako, ima ih koji do danas pamte.

Godinu dana sjedio sam u jednom dalekom zakutku u redakciji Jutarnjeg lista preko puta Zoje Padovan. Negdje duboko iza njenih leđa trajala je redakcijska vreva, a ona je bila sušti mir. Bilo je tiho i sadržajno kao na kazališnoj probi. U pauzama između kolumni pisao sam roman. I kada bi mi zafalila riječ, dizao bih pogled i vidio nju. Lijepa, gospodstvena žena, kojoj nisu bila potrebna nikakva vanjska obilježja statusa, ni šminka, ni skupa odjeća, ništa. Takav se jednostavno rodiš, ili bolje rečeno: za takvu se obrazuješ i kultiviraš. Bilo mi je žao kada je odlazila u mirovinu. Ne, rekla je, dobro je tako, previše je buke i nereda svud okolo. I tako je nestalo mog redakcijskog mira. Ovom redakcijom i ovim novinama nikada više neće proći jedna Zoja Padovan. Tužni su i usamljeni oni koji znaju što to znači.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 21:20