PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Europski život pisca prevelikog za tužne, male provincije iz svojih proza

Godinu 1913. Ivo Andrić uglavnom je provodio u Zagrebu, uglavnom se snebivajući nad glavnim gradom naroda za koji je još uvijek mislio da mu pripada. “Ipak je to - sunac mu majčino - žalosno da jednog hrv. pjesnika i nacionalistu njegov glavni grad dočekuje u pissoir”, piše on svome sarajevskom šulkolegi Vojmiru Durbešiću. “Sva je Croatia jedna tragedija”, piše mu Andrić, i - možda u najljepšoj i najaktualnijoj svojoj zagrebačko-hrvatskoj rečenici - “Vrlo je hladno; ustav se nigdje ne osjeća.”

O razlozima i motivima Andrićeva odlaska iz Zagreba pisalo se na obje strane, na hrvatskoj i na srpskoj, mnogo, uvijek s mnogo optužbi ili odobravanja, tako da je ljekovito čitati i o ovoj epizodi u knjizi “U požaru svjetova”, njemačkoga novinara i pisca Michaela Martensa, čiji je prijevod sredinom studenog 2019. objavljen u Sarajevu (Buybook, prijevod Valeria Fröhlich). Martens, naime, ne kori Andrića što tako govori o Zagrebu i o Hrvatskoj, niti mu se zbog toga divi; on, naime, skoro da i ne zna, ustvari dobro zna, ali ne osjeća, da se o Andriću - uz jedva poneki izuzetak - ne može drukčije misliti i pisati, osim uz osude njegovih građanskih odluka ili uz adoriranja, već u skladu s nacionalnim osjećajima onoga tko o Andriću sudi.

Upravo po tom odsustvu emocija u odnosu na piščevu privatnu osobu, te na njegov građanski i nacionalni identitet, kao i na prevratne odluke u njegovu osobnom životu, Martensova knjiga biva silno zanimljiva i uzbudljiva. Ne radi se, naime, o tome da je ovo, kako su već rekli, prva cjelovita biografija Ive Andrića, nego je ovo prvi opširniji tekst o Andrićevu životu koji je napisao netko tko s piscem ne dijeli domovinu ni zavičaj, kao ni sve one domovinske i zavičajne naklonosti i omraze koje nas navode da privatni trač uzdižemo u povijest, a povijest svodimo na privatni trač.

Premda je Andrićeve knjige pročitao, i to vrlo pažljivo, Martens se uglavnom ne bavi njegovom književnom biografijom. On piše građansku biografiju Ive Andrića, u kojoj su, opet, najnaglašenija ona mjesta koja se najviše tiču jednoga Nijemca. Svaki biograf, pa tako i Martens, pišući životopis svoga odabranog lika nehotice ispisuje svoju autobiografiju. Tako je činio Stefan Zweig, pišući o Magellanu ili o Mariji Stuart, tako čini i Michael Martens pišući o Andriću. Osim što je određen kulturom iz koje je potekao, on je i privatno determiniran pred životom čovjeka o kojemu piše.

Ivo Andrić bio je poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. I jedini čovjek koji je poznavao i Gavrila Principa, i Adolfa Hitlera. Nije to samo povijesna bizarnost, nego i metonimija njegova života i životne putanje. Nevjerojatnim se čini da je netko mogao započeti kao zavjerenik protiv Habsburga i završiti kao ambasador u Berlinu 1939, a da se jednako fantastičnim čini ono što je bio između toga, i nakon toga. Martens bilježi sve: i Andrićeva potucanja po europskim konzulatima i ambasadama, i njegovo nikad ostvareno postavljenje u Americi, i njegove vrlo precizne žurnalističke izvještaje o Mussolinijevom usponu i o ranim danima fašizma - u kojima, posve iznenađujuće, jasno prepoznaje kakav će fašizam tek biti - duhovito i vrlo precizno notirajući njegovu mrzovolju i zgražanje nad baš svakim gradom i zemljom u koje ga je služba nanijela, izuzev Madrida i Lisabona.

U Berlin on dolazi kada je Hitler na vrhuncu moći, a preporučuje ga prethodna politička bliskost sa smijenjenim premijerom Milanom Stojadinovićem, jugoslavenskim protofašistom i ekonomistom, koji je imponirao Hitleru. (Inače, najvjerodostojniju i najiscrpniju analizu Andrićeve dvije berlinske godine nalazimo kod Želimira Boba Juričića u knjizi “Ivo Andrić u Berlinu 1939 - 1941”, koja je objavljena 1989. u sarajevskoj Svjetlosti.) Zahvaljujući sretnim okolnostima po sebe, više nego vlastitoj okretnosti ili promišljenosti, Andrić je imao marginalnu, ili nikakvu, ulogu u velikim političkim događajima. Nije sudjelovao u pregovorima oko priključenja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, čijem je potpisivanju samo formalno nazočio. Mimo toga što ga kompromitira već i sama poslanička uloga u Berlinu - ali, opet, zar diplomat nije određen državom koju predstavlja, a ne državom u kojoj je akreditiran? - Andrić nije učinio ništa što bi ga dodatno sramotilo.

Naravno, Martens bilježi njegovo berlinsko prijateljstvo s Carlom Schmittom, slavnim filozofom države i prava, poklonikom aklamacijske vladavine naroda, članom nacističke partije, koji se, valjda je tako ljubav htjela, dvaput ženio za Srpkinje. Kako je bio vjeran katolik, nakon prvoga građanskog razvoda je ekskomuniciran, pa je otišao u evangelike. Dan-dva prije bombardiranja Beograda Andriću je na stol stigao oproštajni Schmittov dar: Lutherova Biblija. Martens bilježi ovu epizodu, premda je, možda, šteta što ne spominje ono što joj je prethodilo.

Katolički renegat Schmitt zadivljen je osobom, ali i književnim djelom jugoslavenskoga pisca, koji će od katolištva otpasti tek 1943, kada se, na nekom popisu stanovništva okupiranog Beograda, revoltiran i ojađen jasenovačkim zločinima i ulogom Crkve u NDH, izjasni kao osoba “bez vere”. (Ovaj detalj Martensu također nije bio važan u njegovom narativu o Andriću.) Zanimljivo ih je, međutim, obojicu, i Schmitta i Andrića, gledati kao katolike, na njihovu čudnovatu i razdvojenom putu emancipacije od katolištva, pa onda i u tom svjetlu gledati Schmittov oproštajni dar.

Nakon što je izvukao živu glavu iz Berlina i iz europske povijesti, Andrić nije više nogom stupio na austrijsko i njemačko tle. Imao je dobro i rječito objašnjenje svoga odnosa prema Nijemcima - nešto aforistično, iz čega zatim nisu mogla uslijediti potpitanja - a sa Schmittom, kao ni s Ernstom Jüngerom, genijalnim piscem, militaristom, ambivalentnog odnosa prema nacizmu, također svojim adorantom, nije više želio uspostavljati nikakve veze. Dijelom zato što su se prilike dramatično promijenile, i ne bi bilo dobro da se po Beogradu čuje da kontaktiraš s nekakvim nacističkim pokajnicima, a dijelom, može se pretpostaviti, i zato što je i Andrić, kao i toliki drugi ljudi, želio izbjeći grizodušja što proizlaze iz kontinuiteta građanskih biografija u dvadesetom stoljeću. Skoro da bismo povjerovali da je bilo malo onih koji za tu vrstu grizodušja ne bi imali razloga.

Martens je knjigu podnaslovio kao “Jedan evropski život”. Time nije naglašena književna europskost Ive Andrića, nego upravo ono što je proizlazi iz njegove građanske biografije. Je li on bio na zloj strani povijesti, kao što bi to željeli oni koji za sebe od Andrića stvaraju bosanskog Rushdieja, nastojeći na toj negativnoj predodžbi utemeljiti vlastiti identitet? Osim što bi od tako formuliranog pitanja postradalo, skupa s Andrićem, barem pola Europe, uključujući i većinu onih koji su, nakon što su prethodno zgriješili, bili predvodnici borbe protiv fašizma, ono je irelevantno u odnosu na književnost i na vrijednost Andrićeva, kao i bilo čijeg, književnog djela. To ne samo da proizlazi iz Martensove knjige, nego se on trudi da to u završim poglavljima i naglasi.

Tada, na samom kraju, građanska biografija Ive Andrića prelazi u književni finale. Život Andrićev ne treba opravdanja, objašnjenja ni oproste, jer nije ni život ratnog zločinca, ni život katoličkog blaženika, kojemu bi sad s puta svetosti trebalo pomesti smeće, ali kakav god bio, ili kakvim ga god tumačili, tako proživljen život ne dovodi u pitanje veličinu njegova književna djela. Na neki način je ispravnija otvorena nesnošljivost prema kulturi i književnoj tradiciji kojoj Andrić pripada (srpskoj kulturi, jugoslavenskoj kulturi, kulturama bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata), nego prema djelu i građanskoj osobi samoga pisca. Ali u tom slučaju riječ je, naprosto, o šovinizmu.

Knjiga “U požaru svjetova” na mnogo će se načina čitati u zemlji i u zemljama iz kojih je Ivo Andrić potekao, ali nijedan neće biti sličan načinu na koji se čita u Njemačkoj, ili na koji će se čitati na drugim europskim jezicima na koje će biti prevedena. Veličina Martensove knjige u tome je što je uspio napisati tekst koji je moguće obuhvatiti iz kulturološki tako udaljenih perspektiva i iz toliko različitih interesa. Onim čitateljima čiji su materinji jezici ujedno i jezik Andrićeve književnosti Martens se ne doima kao stranac kolonijalne perspektive, koji pojednostavljuje, uprošćava ili krivo razumijeva najveću književnost njihova svijeta. Ako se i ne slože s njim, razlog nikada neće biti taj što Martens nešto ne razumije. I to je, zapravo, najveći kompliment koji se može dati ovoj dragocjenoj knjizi.