SUMNJIVO LICE

PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Dječak koji je ubijanjem želio postati Nijemac

U priči o minhenskom zločinu simboličnu snagu ima fotografija policajca Naima Zabergje, koji je došao s buketom crvenih ruža i slikom svoga ubijenog sina
 REUTERS

Rođen u Münchenu, otac taksist, mati prodavačica u robnoj kući, doseljenici iz Irana, puka sirotinja. Bolovao je od depresije, dugogodišnja žrtva vršnjačkog nasilja u školi, osamnaestogodišnjak, žestoko frustriran. U naše doba, u vremenima zreloga, dekadentnog kapitalizma, čak i u Njemačkoj, zemlji razvijene socijalne svijesti, nije imao gotovo nikakvih šansi da se razvije, obrazuje i iskoči iz rođenjem zadanog socijalnog okvira, da iz jedne klase pređe u drugu. Ako nije htio da bude taksist ili prodavač u robnoj kući – a to nije htio biti, kao što većina sinova i kćeri ne želi ostati na razini svojih roditelja – mogao je postati kriminalac. Mimo toga, jedva da je postojao način da iz sirotinjskoga, useljeničkog kvarta pređe u onaj drugi. To je, kao inteligentan i relativno načitan mladić, doživljavao kao besprimjernu nepravdu. Za razliku od njih, od svojih roditelja, on je bio Nijemac. Rođeni Nijemac, koji njemački govori bez stranog naglaska, i ničim se, pa ni bojom kože, ne razlikuje od svojih vršnjaka, od onih školskih drugova koji su ga godinama maltretirali. Zašto su ga maltretirali? Istinu o tome odnijet će u grob. Ali ponešto se može pretpostaviti: bio je zatvoreniji od njih, zagledan use, a ne prema van, fatalno prespor u reakciji na provokaciju. Otkad je škole, postoji tipski model dječaka izloženih maltretiranju razreda. Bolje je biti glup, surov i brz, nego pametan, nježan i spor. Tako je u školi.

Mladić je preko Facebooka pozvao vršnjake na besplatan ručak u McDonald's. Uzeo je glock i tristo metaka. Uzeo je i knjigu slavnoga američkog psihijatra Petera Langmana "Amok u glavi, zašto ubijaju đaci". Dok je išao prema trgovačkom centru, je li tačno znao što će uraditi? Vjerojatno nije. Pred sobom je imao scenarij, isproban u mnogo prilika, imao je obrazloženja doktora Langmana koja mu se nisu mogla do kraja svidjeti, ali su bila važna, jer je ta knjiga potvrđivala da on nije sam na svijetu i da nije budala. Tu knjigu naći će u ruksaku uz njegovo mrtvo tijelo. Kao što su, prije trideset i šest godina, u ruksaku Lennonova ubojice Marka Davida Chapmana našli Salingerova "Lovca u žitu". (Eto zanimljivog slučaja, i njemu je srednje ime – David.) Bila su to druga vremena, drugi običaji: osim talijanskih neofašista nitko još, osim u ratu, nije ubijao nasumce, žrtve intimne frustracije postajali su slavni pojedinci, ubijalo se uz inspiraciju književnom fikcijom, a ne teorijom i fakcijom, kao danas...

Ubio je devetero ljudi. Sedmero maloljetnika. Među njima troje Albanaca s Kosova i barem dvoje Turaka, sve djeca useljenika. Pokolj se dogodio oko šest popodne, i prethodila mu je, čini se, neka vrsta talačke krize. Sve je trajalo kratko, ali su se vijesti i dezinformacije širile eterom do kasno u noć. Pojavila se specijalna policija, govorilo se o potjeri za "trojicom počinitelja", na televizijama su upriličene panel diskusije, u kojima su sudjelovali stručnjaci za terorizam i izvanredne situacije, arabisti, orijentalisti, politički analitičari... Usijali su se fejsbuci. Ponovo se razbuktao patriotizam kao prevlađujući oblik organizirane mržnje, naročito u ovim našim pokrajinama daleko od Njemačke, ali koje bi se rado solidarizirale s njemačkom boli.

Za CNN koji je, poslovično, brz na licu mjesta, svjedokinja, imenom Loretta, progovorila je u kamere, i prva markirala ubojicu i njegov identitet. Dotična je gospoja bila s djetetom u zalogajnici u trenucima kada je pokolj započeo, i posvjedočila je da je mladić prije nego što se odronio u ubijanje uzviknuo: Allahu ekber! Znam ja to dobro, dobro sam čula, ja sam muslimanka s Kosova, rekla je CNN-u, koji je njezino svjedočenje ponavljao u eter, doprinoseći posvemašnjem patriotizmu. Pritom, nema u eteru onoga koji bi izgovorio nešto što se nama koji smo u tom svijetu živjeli, i u određenom ga smislu doživljavamo svojim: valjda nijedna muslimanka s Kosova, općenito nijedna muslimanka s Balkana, ne zove se Loretta. Ili Lovorka, posvećenica svetoga Lovre...

Kasnije će se, nakon što se mržnja dobro razgori, i nakon što Loretta potone nazad u anonimnost, potvrditi da je ta žena lagala. Ne samo da ubojica nije uzviknuo Allahu ekber, nego iz više razloga, uključujući i one vjerske, nije to mogao učiniti. Ili je Loretta čula ono što je u trenucima velikog straha pretpostavljala da bi mogla čuti, pa joj se s unutrašnje strane zavuklo u uho. Ili se, što je mnogo vjerojatnije i tužnije, Loretta prilagodila očekivanjima onih s kojima je razgovarala. Događa se to ljudima u graničnim situacijama, a pogotovu kada se svijet počne dijeliti na naše i njihove, na braću i na nebraću, na prijatelje i na neprijatelje, da lažno svjedoče da bi potvrdili vlastito mjesto među braćom i prijateljima. Mnogo ćete takvih lažnih svjedočenja još čuti.

Nešto je drugo on uzviknuo prije nego što je počeo ubijati, nešto što je, uostalom, i snimljeno nečijim mobitelom ili sigurnosnom kamerom, pa je na kraju i prikazano na televiziji: "Ich bin Deutscher, scheiss Ausländer!" Ja sam Nijemac, usrani stranci! Ja sam Nijemac, jebeni stranci! I onda je krenuo. Njegovi ubilački motivi suprotni su motivima islamskih terorista u Europi. Recimo, onih koji su ubijali Charlie Hebdo. Oni su, premda rođeni Francuzi, ubijali potvrđujući da su nešto drugo, a ne Francuzi. On je, rođeni Nijemac, ubijao da bi potvrdio da je Nijemac. Jedino što ga povezuje s njima je borba za – identitet. To će ga, na kraju, povezati i s onima koji, ispunjeni mržnjom, komentiranju njegov zločin, sve tendenciozno prešućujući i njegovo podrijetlo, i njegovu patriotsku inspiraciju, i njegov – identitet.

Ali David Sonboly već iz elementarnih konfesionalnih razloga nije mogao biti povezan s Islamskom državom, a nije mogao biti ni ostrvljeni pojedinac koji bi ubijao iz revolta zbog odnosa Zapada prema onome što se zbiva u Siriji i Iraku. Sudeći po zemlji zavičajnosti njegovih roditelja, a onda i po njegovom imenu i prezimenu, postoji mala mogućnost da je on kršćanskog, židovskog, zoroastrejskog porijekla – mogućnost koja je, ipak, neusporedivo veća od mogućnosti da je Kosovarka Loretta muslimanka – ali nema nikakve šanse da je Iranac s imenima Ali i David – sunit. On je, dakle, najvjerojatnije šiit. Optuživati šiite za zločine Islamske države, ili ih dovoditi u emocionalnu vezu s njima, otprilike je jednako suvislo kao optuživati moskovskog pravoslavnog patrijarha za zlodjela rimske inkvizicije, ili još drastičnije i tačnije – optuživati vještice s lomače za presude njihovih sudaca. Šiiti, naime, ne samo da u Islamskoj državi nisu priznati kao pravovjernici, nego su njihova "prava" na nižoj razini od kršćanskih. Kršćani u Islamskoj državi imaju pravo živjeti, uz plaćanje džizije (vjerskog poreza, u našoj epskoj tradiciji poznatog kao - harač), dok šiiti imaju pravo biti pogubljeni, a žene im imaju pravo biti prodane u roblje. Iran je kao država većinskih šiita smrtni neprijatelj Islamske države, i ne postoji taj oblik konverzije, mentalne ili emocionalne, političke ili vjerske, koji bi Alija Davida Sonbolyja učinio islamistom.

Ali on je bio opčinjen onim što je učinio Anders Breivik. Vjerovao je da je upravo to način da i on potvrdi svoje nijemstvo i pridonese čišćenju Njemačke i Europe od useljeničkog i identitetskog smeća. Svoj zločin Breivik je počinio iz protesta protiv islamizacije Europe, i protiv ljevičarskih skupina koje joj pridonose. Ali David Sonboly mislio je kao Breivik, ne pomislivši nijednoga časa da bi Breivik, možda, ubio i njega. Ali zašto bi on to učinio, zašto bi ubio Nijemca?

Strašan je i tragičan nesporazum Alija Davida Sonbolyja sa svijetom. Ali je mnogo strašniji nesporazum svijeta s njegovim zločinom. Njemačka policija, kao i njemački ministar unutrašnjih poslova, tamošnji mediji, društvena zajednica, učinili su sve da tom nesporazumu ne doprinesu. Ni najmanjim detaljem, jednom pogrešnom riječju, kvalifikacijom, imenom. I to je ono što Njemačku, opet, čini izuzetnom i velikom. Prije samo koji tjedan u Francuskoj ubojica je na mah proglašen islamistom, i povezan s Islamskom državom, da bi se tek naknadno zavirilo u njegov zdravstveni karton, i da bi se tek nakon što su pogašena svjetla pozornice službeno potvrdilo kako po svojoj prilici nije imao veze s Al Bagdadijem i njegovom kosmičkom bandom, a sada se, u Njemačkoj, zbiva nešto obrnuto. Društvena zajednica uživjela se u životopis jednoga poremećenog mladića, tražeći razloge koji su od njega učinili ubojicu. Moramo bolje paziti jedni na druge, moramo paziti na našu djecu. To je njemački pogled na stvari. Istoga dana, u Kabulu, ISIL je poubijao dvjestotinjak Hazara, dok su demonstrirali da se u njihovu siromašnu pokrajinu uvede struja. Na tom se događaju ne pumpaju patriotizmi. Istoga dana na ulicu je sleđena lica, s fotografijom svoga mrtvog sina i buketom crvenih ruža, izašao Naim Zabergja, po zanimanju policajac, čijeg je sina, imena Dijamant, ubio Ali David Sonboly. Naim je kosovski musliman, sunitskog vjerozakona. Ime Naim stiže iz arapskog jezika, a znači blag, mekan, nježan.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 21:14