PIŠE MILANA VUKOVIĆ RUNJIĆ O drskosti dviju žena što su ušle u sveti hram

Indija može probuditi dvije vrste fantazija: jednu, čistog užasa, o prostranstvima koja nastanjuju ljudi u kartonskim kutijama, prljavštine na ulicama, hordi prosjaka koje vas proganjaju i zapljuskuju sa svih strana, egzotičnih bolesti kakve “civilizirani svijet” ne poznaje još od početka prošlog stoljeća, groznih običaja prostituiranja vlastite djece, maloljetnih kćeri koje klijente primaju u vlastitom domu, a kad se razbole od te prakse, roditelji ih doslovce bace na smetlište.

Govorimo o 21. stoljeću, o trećem ili četvrtom feminističkom valu, o MeToo pokretu, a svi ti valovi kao da ne dopiru do obala Potkontinenta. S druge strane, “Zemlja ružine jabuke”, kako joj tepaju, upoznala je najraniju civilizaciju, u njoj su rođene Vede, poezija, umjetnost u kojoj se isprepleću sveto i seksualno, što je nama, kartezijanski podijeljenima na duh i tijelo, nepojmljivo. U svojoj europocentričnosti teško nam je shvatiti indijsku duboku, sveprisutnu pobožnost, a tu je i kastinski sustav prema kojem se “nedodirljive” doista ne može dodirnuti, jer su po rođenju “prljavi”. S jedne strane šarene boje, bajkovita arhitektura, s druge smeće, smrad, guba.

Neki muškarci kažu da su Indijke najljepše žene na svijetu. I još, Indija kao bujajuće tehnološko čudo, kao Bollywood, kao san. Ovih dana na jugu Indije dvije su žene četrdesetih godina ušle u hinduistički hram i time srušile sveto pravilo da plodne žene (od deset (!) do pedeset godina) ne smiju ondje boraviti, jer su “nečiste”. I danas se u mnogim plemenima žena koja ima menstruaciju smatra “nečistom”, stoga za tih dana mora boraviti sama u kućici na kraju sela. Menstrualna krv u Europi je bila čestim sastojkom magijskih rituala.

U južnoindijskoj državi Kerali, svećenici su nakon dolaska dviju sakrilegijalnih četrdesetogodišnjakinja brže-bolje zatvorili hram. Nikad se prije ništa slično nije dogodilo! I dok mi raspravljamo o tome jesu li direktorice potplaćenije od direktora te zašto su na čelnim pozicijama muškarci i dalje učestaliji, na jugu Indije upravo bi mogao buknuti rat zbog nečuvenog prekršaja. Žene u hramu! Jer je tamošnji Vrhovni sud tako presudio, jer je sam premijer to potvrdio, da se plodnim ženama više ne smije zabranjivati ulaz u hram.

No jedno je sud, jedno je premijer, lokalno stanovništvo smatra mjesto oskrvnutim, još otkad je prošloga rujna sud presudio u korist žena te naložio da poznati hram Sabarimal odsad treba otvoriti svoja vrata i njima. U zemlji su otad zavladali nasilni prosvjedi i neredi.

Nije Sabarimal jedino mjesto na kojem se brani ulaz ženama reproduktivne dobi. Takve “nečiste”, mogle bi one mnogo toga zagaditi, uvriježeno je mišljenje, koje se neće baš lako iskorijeniti. Sud, pak, smatra, da hramska ograničenja ne mogu biti “temeljna vjerska praksa”. Sve se to događa u državi s oko trideset i tri milijuna stanovnika, što je čini trinaestom po veličini na Potkontinentu. Kerala se može pohvaliti s najvećim postotkom pismenih ljudi u Indiji, s najdužim prosječnim ljudskim vijekom, s najvećim BDP-om i nešto većim brojem žena od muškaraca. Ima petsto kilometara obale i razvijen turizam. Novine tu izlaze na devet jezika.

U zemlji je najviše hinduista, slijede ih muslimani i kršćani. Keralitska je kultura sinteza arijske, dravidske, arapske i europske. Trenutna je situacija uskuhala i napeta. Snimka dviju žena u hramu obišla je svijet. Hoće li hram teška srca otvoriti svoja vrata i drugim nečistim ženama, hoće li se stoljetni običaji i mišljenje većine pomiriti s naprednim idejama suda, veliko je pitanje. S njime se, naravno, ne moramo baviti mi, u Europi, gdje imamo svojih briga i problema. Pa ipak, svi nastanjujemo tu istu, prokleto malu točku u svemiru.