HRVATSKA I SVIJET

PIŠE IVO BANAC Kome pašu 'nikad neizvjesniji' izbori?

Pored gospodarskog rasula i vanjskopolitičkih izazova, Hrvatsku zadnjih nekoliko godina mori i restauracija titoističke ‘duboke države’
 Nikola Vilić / CROPIX

Što je jasnije da Milanović gubi tlo pod nogama, što su mu manji predizborni zborovi, što je desperatnije njegovo kupovanje pameti (“SDP u mjesec dana platio Braunu 800 tisuća kuna”) za još četiri godine raspadanja, što je skloniji sve bjesomučnijim i posve neodgovornim izjavama (“Hrvatske svakako ne bi bilo bez Zagrebačkog sveučilišta... a, ako hoćete, mogla bi i bez Ustavnog suda”), to je više najava o “nikad neizvjesnijim” izborima u kratkoj povijesti hrvatskog parlamentarizma.

“Očito je da će ovo biti izrazito neizvjesni izbori”, veli Tihomir Cipek (Večernji list, 4. studenoga) na osnovi Ipsosove ankete, dok Nikica Valentić, premda vjeruje da će Karamarko pobijediti, ipak misli da su HDZ i SDP danas “gotovo egal” (Globus, 30. listopada). Za razliku od Valentića, jedna novinska komentatorica tvrdi da je odnos između dva bloka “potpuno... egal”. Tu negdje, između “gotovo” i “potpuno”, talože se Milanovićeve posljednje nade, koje će “potpuno” ili “gotovo” biti “egal”.

Za Hrvatsku je nedjeljni izborni zaokret nužan ne samo zbog promjene gospodarske paradigme i provedbe prijeko potrebnih reformi – i to upravo u trenutku kad desperatni SDP poseže za klasnom borbom (“Mi smo protiv ugnjetavača i njihovih pomagača”, “banke ne mogu držati građane u vječnom ropstvu”), nego i zato što je Hrvatska pred velikim međunarodnim izazovima iz kojih će se teško izvući neokrznuta bez sigurne ruke na državnom kormilu.

U trenutku kad je globalni poredak duboko poljuljan, kad je Europa pokazala niz slabosti u jedinstvenoj akciji, kad se otpor agresiji (ruska aneksija Krima i okupacija istočnih dijelova Ukrajine) najčešće doživljava neuputnim ili beziglednim, kad se na Bliskom istoku vode ratovi koji će dugoročno odrediti naše sigurnosno okruženje, kad se naslućuju veliki sukobi u tihooceanskom bazenu, Hrvatsku ne može predvoditi jedan nepouzdan i neozbiljan lider poput Zorana Milanovića.

On je nepouzdan, u prvom redu, jer mu nedostaje strateške odgovornosti. Hrvatska je naslonjena na Europu i SAD – na Zapad, što je i pretpostavka njezine nezavisnosti. Kolikogod zapadni lideri često ne razumiju ili bagateliziraju naše potrebe i osjeljivosti, Hrvatska bi bez Zapada ovisila o prevlasti političkog Istoka, što znači da bi bila u zoni gdje su demokracija i ljudska prava iznimke. Svi oni koji relativiziraju naše savezništvo sa Zapadom, htjeli to oni ili ne, bili oni toga svijesni ili ne, potkopavaju našu nezavisnost, demokraciju i ljudska prava. Milanović je to izravno učinio u barem četiri navrata. On se 2008., kao šef opozicije, suprotstavio HDZ-ovoj Vladi u prijedlogu da Sabor odluči o hrvatskom članstvu u NATO-u te umjesto toga tražio referendum o pristupanju.

Nekoliko mjeseci prije saborskih izbora 2011. Milanović i njegovi Kukuriku partneri zauzeli su stav protiv izgradnje Pelješkog mosta, što je bio ne samo sigurnosni propust nego i posredno otežavanje pristupa Schengenskoj zoni nakon ulaska u EU. Upravo u trenutku kad je 2013. Hrvatska napokon ulazila u EU, Milanović je nametnuo “Lex Perković”, sigurno najozbiljniju protuzapadnu i protudemokratsku provokaciju od 2000. godine, koju nikada nije uspio opravdati. Napokon, bez obzira na Vladinu srpanjsku aplikaciju za ulazak u Schengensku zonu, Milanović je i danas protiv brzog ulaska u taj prostor.

Milanovićeva neozbiljnost, pak, vidljiva je iz njegove reakcije na izjavu kancelarke Angele Merkel kako u izbjegličkoj krizi njemačka granica mora ostati otvorena da ne bi bilo rata na Balkanu. Dok Aleksandar Vučić nakon potpisivanja pet sporazuma o suradnji Srbije i BiH iz Sarajeva šalje poruku kancelarki i Zagrebu “da je Srbija ćutala kada su nabavljane haubice, oklopna vozila, borbeni helikopteri... jedino na šta nismo mogli da ćutimo je mogućnost dobijanja lansirnih rampi sa balističkim raketama” (Politika, 4. studenoga), Milanović reagira s ponudom da Hrvatska sama zatvori svoju granicu (“jer će to uvijek učiniti puno brže”). Dok Vučić u Sarajevu naglašava “da su odnosi Srba i Bošnjaka ključni za mir i stabilnost Zapadnog Balkana”, Milanoviću slična formula nikad ne bi pala na pamet. Njegovo se lukavstvo potrošilo upadom u domoljubni krug.

U međuvremenu, njegova tehnička Vlada prodaje Kupare ruskom kapitalu, što je nedopustivo, jednako kao i odluka Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja (usluga HNS-ove ministrice Anke Mrak-Taritaš HNS-ovu osuđenom gradonačelniku Andri Vlahušiću) da interregnum iskoristi za izdavanje lokacijske dozvole projektu golf-igrališta na platou Srđa u Dubrovniku, na samoj granici s BiH. Sve to govori kako Milanović, njegovi miljenici i njegova stranka (“na našim listama nema osuđenih i osumnjičenih ljudi”) doživljavaju vrijeme, izazove i odgovornosti. To je još jedan razlog zašto u ovom dramatičnom trenutku Hrvatsku mora predvoditi državnik, a ne stand-up komičar.

Pored gospodarskog rasula i vanjskopolitičkih izazova, Hrvatsku zadnjih nekoliko godina mori i restauracija titoističke “duboke države”. Njezin povratak, ne samo u prostoru reafirmacije propalih političkih, društvenih i gospodarskih formula, ozbiljno ugrožava hrvatsku budućnost. Glasnogovornici restauracije u ovom trenutku i ne spominju potrebu nacionalne pomirbe. Oni bi, poput Stjepana Mesića, određivali tko je skrenuo s ispravnog puta i onda provodili svoju politiku “normalizacije” (“Rekao bih [Karamarku] da je najlakše dignuti tenzije na potenciranom nacionalizmu i šovinizmu. Ali kad se taj konj zajaši, ponovno treba deset godina da se sve normalizira”, Novi list, 2. studenoga). Srećom, vremena ideološke dresure, alias “normalizacije”, zauvijek su za nama. Sređivanje odnosa u Hrvatskoj, što je ujedno i pretpostavka za naš gospodarski rast i političku sigurnost, moguć je samo putem odlučnog odbacivanje svih totalitarizama. To znači da se u Hrvatskoj ne smiju tolerirati ni ustaški fašizam ni titoistički komunizam, kao ni druge varijante ovih opasnih i duboko protudemokratskih pokreta i ideologija.

Kad reanimirani neokomunisti napadaju demokratski pluralizam kao prostor gdje fašisti nisu zabranjeni ili pod bravom, oni reafirmiraju desne totalitarizme, što im je i cilj. Jer kad ovih ne bi bilo, što bi oni radili? Njihovi pravi neprijatelji nisu crnokošuljaši, s kojima će, ako bude potrebno, bez mnogo ispitivanja savjesti rado sklopiti koaliciju. Njihovi su neprijatelji ljudi poput Karamarka, koji ne mogu opravdavati jedan totalitarizam u korist drugoga. Zato Karamarka moraju oličiti crnom farbom crnokošuljaša. Na građanima je, veli Milanović, “žele li takvu vlast ili onu... koja će suzbijati takve pojave” (Slobodna Dalmacija, 31. listopada).

Vlast koja obećava suzbijati “pojave” koje ona sama proglašava “opasnom crnom desnicom” (Željko Jovanović) ne samo da uživa potporu patrijarhâ koji su pomirbu promicali kao amnestiju za zločine komunizma, ona ugrožava demokratski poredak i samu ideju liberalne demokracije. Važno im je pod “antifašizam” upakirati svakodnevnu represiju “najliberalnije” istočnoeuropske komunističke diktature. Također, nikako ne žele dovesti u pitanje privilegije koje baštine još od vremena diktature. Ta kasta crvene buržoazije, koja uživa u svojim soteriološkim i prosvjetiteljskim pretenzijama, boji se Karamarka i njegove revizije pomirbe bez okajanja. Za njih bi pravo blaženstvo bilo kad bi “nikad neizvjesniji” izbori i tehnička Vlada mogli potrajati još samo koju godinicu...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2024 04:38