PIŠE IVO BANAC Izbori po (kriznoj) mjeri

Kad je Dmitrij Rogozin, zamjenik predsjednika ruske vlade, pohodio Beograd početkom godine, on je Vojislavu Šešelju povjerio kako su za Kremlj glavni regionalni prioriteti Crna Gora i Makedonija - spriječiti ulaz Crne Gore u NATO i djelovati kako Makedonija ne bi potpala pod zapadni utjecaj, što bi onemogućilo provođenje novog plinovoda Turski tok preko makedonskog teritorija (ru.krymr.com, 3. studenoga). Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan upravo je potpisao zakon o ratifikaciji ugovora s Rusijom za izgradnju Turskog toka (Kommersant, 6. prosinca), a u Makedoniji su parlamentarni izbori zakazani za nedjelju, 11. prosinca. Oni dolaze nakon devetnaest mjeseci komunalno-političkih sukoba, međusobnih optužbi za zloporabu tajnih službi te uspostave EU-posredovane tranzicijske vlade, u kojoj su zastupljeni glavni antagonisti: VMRO-DPMNE Nikole Gruevskog sa svojim albanskim partnerom BDI-em Alija Ahmetija te opozicijskim Socijaldemokratskim savezom Makedonije (SDSM) Zorana Zaeva uz manjinsku albansku stranku PDSH Menduha Thaçija.

Stvarni uvidi u makedonske političke podjele moraju uračunati ne samo učinke makedonsko-albanskih rascjepa nego i sklopa vanjskopolitičkih okolnosti. Neumoljivo grčko protivljenje ustavnom imenu makedonske države zacijelo je glavni krivac za makedonsku izolaciju i sumorno političko ozračje. Bez obzira na to tko je na vlasti, u Ateni su na djelu uvijek ista traženja za promjenu imena Republike Makedonije. Ništa ne koristi što su grčki investitori dominantni u Makedoniji, što kontroliraju gotovo sve banke, niz trgovačkih lanaca i jedinu makedonsku naftnu rafineriju. Atena tvrdoglavo blokira makedonski pristup NATO-u i EU, a pri tom je Tsiprasovo prorusko raspoloženje vješto maskirano pobožnim helenizmom.

Ipak, VMRO-DMPNE Nikole Gruevskog nije organski proruska stranka. (Ako išta, pod Ljubčom Georgijevskim bila je probugarskog usmjerenja.) Štoviše, nakon što je 2006. pobijedila bivše komuniste SDSM-a, s albanskim je BDI-jem provela niz reformi i bitno popravila gospodarsku situaciju (The Independent, 2. lipnja). No, u nestašici šire potpore, podlegla je ruskim nagovaranjima u obliku moguće trake Turskog toka preko Makedonije - dio plinovoda što bi nadomjestio propali ruski projekt Južni tok, koji je Washington ugasio povlačenjem Bugarske. Zauzvrat, Gruevski je odustao od sankcija koje je Zapad nakon Ukrajine i Krima nametnuo Rusiji, a rusko zauzimanje za svoj režim (protivljenje "ukrajinskom scenariju" u izvedbi socijaldemokratske opozicije) doživio je kao posebnu premiju. Tako se Zapad, ucijenjen grčkom politikom, našao u ulozi sponzora Zorana Zaeva, čija stranka ne preza od korištenja grčkih obavještajnih usluga (ili Syrizine retorike), a i sama baštini upitnu demokratsku praksu.

Nažalost, prilagodba Gruevskog na ruske jaslice nije bila pretjerano zahtjevna. Po svemu sudeći, doveo je u pitanje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve (MPC) kad je prihvatio posredništvo Moskovske patrijaršije kako bi MPC ostvarila "samoupravu" unutar Srpske pravoslavne crkve (SPC). Na sličan način Moskva je postigla premoć u odnosu na pravoslavne crkve u Ukrajini, Moldaviji, Estoniji i Letoniji (Helsinški bilten, siječanj 2015.). Upletanje Srbije u makedonske odnose odnedavna je postalo sve očitije. Makedoniju se upozorava na albansku opasnost (federalizacija!), a Tomislav Nikolić naglašava "da neko namerno ostavlja Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu po strani u evropskim integracijama, a Srbiji otvoreno govori da imamo jednog suparnika koji nas neće pustiti daleko" (Politika, 16. rujna).

Što Zapad može postići u ovim okolnostima? Bez Nikoljdanskog poklona - možda u obliku nekog cjevovoda - koji bi Makedoniju nagradio za stražarsku službu u migrantskoj krizi, te pod dojmom masovnih prisluškivanja i drugih autoritarnih ekcesa u ovoj ranjivoj sredini, Zapad i nema nekih rješenja. Jedni, poput Sebastiana Kurza, zabavnog austrijskog ministra vanjskih poslova, hitaju u Skoplje na predizborne mitinge VMRO-DPMNE-a, u anticipaciji pobjede Gruevskog (Der Standard, 28. studenoga).

Drugi, poput britanskog politologa Jamesa Ker-Lindsaya, predlažu da Bruxelles suspendira makedonsku kandidaturu za članstvo u EU, koja se, upravo zbog grčkog veta, ionako nije pomakla ni za milimetar od 2005. godine (World Politics Review, 8. lipnja). Zapravo, makedonska zapuštenost nešto nam govori o trenutnom nesnalaženju Zapada te krizi transatlantskog savezništva.

Što bi u ovom trenutku mogla ponuditi hrvatska vanjska politika? U tužnom spektaklu bezidejnosti nedavno se izdvojio tek jedan promišljen glas - onaj Dejana Jovića, nažalost potpuno neprihvatljiv (www.radiogornjigrad.wordpress.com, 1. prosinca). Kao idealni ministar vanjskih poslova jedne nepostojeće države (i majstor jugosfere) Jović bi nas želio uvjeriti kako Hrvatska ne može voditi aktivnu vanjsku politiku, navodno zato što to ne mogu ni velike države. Naravno, svaka djelatnost ovisi o mogućnostima, ali i o društveno posredovanoj svijesti o dugoročnim interesima. Točno je da je EU "i dalje najbolja opcija za male zemlje koje ne žele biti žrtvama ambicija velikih, a posebno ne velikih i agresivnih, autoritarnih i opasnih zemalja/režima", premda bih uz EU spomenuo i NATO, što Jović, naravno, neće i ne može. Dapače, on u istu ravan, među lidere nepoželjnih "polueuropskih" sila, stavlja "Putina, Erdoğana ili Trumpa", što je u najmanju ruku podvala. No, nije Jovićeva preporuka EU samo u nelagodi od alternativa. On doista misli, ili barem tako kaže, da ako "želimo jačanje i opstanak EU, logično bi bilo da podržavamo proširenje EU tamo gdje se može i kad se može proširiti: a to je danas i na cijeli Zapadni Balkan".

Neka Jović objašnjava kako bi proširenje EU "na cijeli Zapadni Balkan" ojačalo EU i osiguralo mu opstanak, no na nama je da progovorimo o slonu u smočnici, naime, zašto je "đuture" prijam "cijelog Zapadnog Balkana" protivan hrvatskim interesima. To je zato što postoji golema razlika između Srbije i svih drugih kandidata sa "Zapadnog Balkana". U Jugoslaviji i izvan Jugoslavije srpski je hegemonizam bio i ostao najveća zapreka hrvatskom integritetu i njegov najveći protivnik. Kroz cijelo XX. stoljeće, ali i danas, kad se hrvatske elite nisu (s manjim uspjehom) pogađale s Beogradom, kad su odolijevale lotofagiji jugoslavizma, one su (s većim uspjehom) stvarale savezništva s drugim narodima s istim problemom, dakle, s bosanskim muslimanima, Crnogorcima, Albancima, Makedoncima.

Jović je u pravu kad veli da je politika "individualnog prijema" dosad "dovela samo do novih ‘ucjena’: svatko tko je član ima mogućnost ‘ucjenjivati’ kandidata. Možemo li zamisliti što bi se dogodilo da BiH uđe u EU prije Srbije, ili Srbija prije BiH? Jedna bi drugu blokirale. A to bi dovelo do tolikih novih tenzija u samoj BiH da bi ona bila u mnogo gorem stanju nego što je sada". Možda Jović misli da nismo primijetili kako je upravo progutao kanarinca, ali stvar je u tomu što Zagreb ne smije dopustiti da Srbija uđe u EU prije BiH, ma što o tomu mislili Tomislav Nikolić, pa i kancelarka Angela Merkel. To znači da ne smije biti nikakvih popuštanja (ni glumatanja) kad je riječ o ispunjavanju kriterija. Hrvatsku može zabrinuti kad neodgovorni američki "libertarijanci" i izolacionisti iz Cato Instituta, poput Douga Bandowa, pokušavaju uvjeriti članove Senata da ne ratificiraju prijam Crne Gore u NATO (Forbes, 5. prosinca), pa i kad Visoka predstavnica Federica Mogherini govori o "agendi po mjeri" za svaku od šest zemalja kandidata, ali ono što Hrvatska ne smije učiniti jest prepustiti svoju politiku prema proširenju u ruke briselske birokracije. Umjesto da Hrvatska s nelagodom iščekuje nedjeljne izborne rezultate u Makedoniji, bilo bi bolje da je sama vodila onu politiku (aktivnu sukladno vlastitim mogućnostima) koja bi jamčila prihvatljivije rezultate. Možda za to još ima vremena.