KOMENTAR

PIŠE INOSLAV BEŠKER Zašto slavimo blagdan Tijelova i koji događaj je inicirao proslavu tog dana

Dubrovnik, 190614.Nakon euharistijskog slavlja u dubrovackoj katedrali kojeg je predvodio dubrovacki biskup mons. Mate Uzinic, ulicama povijesne jezgre Dubrovnika je uslijedila tradicionalna procesija Tijelova s Presvetim Oltarskim Sakramentom, najsvecaniji dio proslave ovoga vjerskog i drzavnog blagdana.Foto: Niksa Duper / CROPIX
 Niksa Duper / CROPIX / CROPIX

Tijelovo ili Tilova je blagdan kojim Katolička crkva slavi Tijelo Isusovo, u četvrtak poslije svetkovine Svetog Trojstva, pa se nadnevak seli po kalendaru jer, zajedno s Uskrsom, slijedi logiku nekadašnjega semitskoga lunarnog kalendara. U hrvatskoj tradiciji (npr. u Šenoinoj literaturi) zvao se i Brašančevo (po brašnu, čiji je deminutiv: brašance), u Dubrovniku i Korosante (talijanski: corpo santo).

Tijelo svoje je, po vjerovanju svih kršćana, Isus na posljednjoj večeri pretvorio u beskvasni pashalni kruh kojim je pričestio apostole, pozvavši da to čine njemu na spomen, pa je Tijelo Isusovo nazočno u euharistiji pod prilikom posvećene hostije, pošto svećenik (ili više njih) obave obred pretvorbe ili transsupstancijacije kruha u tijelo (i vina u krv Kristovu). Pod tom istom prilikom kršćani se hrane tim tijelom Kristovim i na taj način mistično sjedinjuju sa svojim Bogom.

Koliko je malo poznato u hrvatskoj tradiciji pokazuje i način kako su se osramotili zastupnici hrvatskog Sabora netom su ujesen 2001. Tijelovo uvrstili u popis državnih praznika. Na zagrebačkome Markovu trgu dočekao ih je novinar Jutarnjeg lista i pitao, naprosto, što je to Tijelovo - a doslovce nitko od onih koji su mu naletjeli (i s ljevice i s desnice, i ateisti i bogobojazni) nije znao to objasniti, premda su upravo bili digli ruke za nj. Na još veću sramotu zastupnikâ, ondje se zatekla skupina učenika osnovnih škola koji su pribivali saborskoj sjednici u sklopu zorne nastave. Novinar je pitao i njih - a oni su znali.

Proslavu Tijelova iniciralo je viđenje srednjevjekovne redovnice Julijane iz valonskog grada Ličgea (ili Lütticha, kako su ga tada zvali Nijemci): ukazao joj se pun mjesec s crnom rupom, i čula je glas da je to simbol manjka važnog blagdana u crkvenom kalendaru, kojim bi se slavila euharistija. To je razglasio njezin ispovjednik, pa je biskup u Liegeu Robert de Torote odredio 1246. svetkovanje Kristova tijela u euharistiji u svoj svojoj dijecezi, a 1253. se blagdan počeo slaviti u Njemačkoj.

Deset godina kasnije je u Orvietu, služeći misu na grobu sv. Katarine iz Bolsene, svećenik Petar iz Praga (koji je navodno sumnjao u transsupstancijaciju, o kojoj su se tada vodile teološke rasprave) vidio kako iz hostije kapa. Kako je u Orvietu baš bio papa Urban IV (Jacques Pantaléon, nekadašnji arciđakon u Ličgeu), Petar mu se ispovjedio, Papa je proglasio čudo te je od 1264. uveo zapovijedani blagdan Tijelova za svu Crkvu, zaduživši učena teologa dominikanca sv. Tomu Aquinskoga da izradi bogoslužje za tu svetkovinu.

Nad tim grobom je sagrađena veličanstvena stolnica u Orvietu, a korporal na koji je kanula krv čuva se u posebnu moćniku. Iz Kölna je, između 1274. i 1279, krenula tradicija tijelovskih teoforičnih procesija: hodočasti se za Gospodinom sadržanim u hostiji, istaknutoj u pokaznici, kako bi je vjernici vidjeli, obožavali i slijedili. Svetkovinu je potvrdio papa Klement V (Bertrand de Got) na koncilu u Vienneu 1311-12, kada je također potvrđeno da je tijelovska procesija njezin središnji dio.

U Hrvatskoj je tijelovska procesija poprimila raznovrsna pučka obilježja, osobito u Dalmaciji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 13:41