PIŠE DENIS KULJIŠ Da je Franjo Tuđman živ, Željka Reinera bi pozvao na Pantovčak - i to u 8 ujutro, na postrojavanje

Profesor Željko Reiner je prirodna nepogoda za svoju stranku. Prije tjedan dana imenovan je za predsjednika Sabora i već je izazvao dvije neugodne kontroverze, te pokrenuo dvije manje "medijske oluje" donekle zatomljene blaženim ozračjem Božića i radosnim cilikanjem zvončića Djeda Mraza. Prvo je u nastupnom govoru obećao povrat naziva "Hrvatski državni sabor", a zatim otišao na skijanje praćen s dva vozila pod rotirkama, koja su preko granice, preko reda, eskortirala njegov Chrysler s Thuleom na krovu.

Fotografija je odmah osvanula na Facebooku jer su, dakako, mnogi pomislili da to obijesni Milanović ide na zadnje skijanje u Austriju dok se ruši nebo po kojemu je do jučer letio poput Ikara. No, ispostavilo se da je u autu ipak obijesni hadezeovac, odnosno "po zakonu štićena osoba" prvorazredne važnosti, čuvana kao da ima prirodne neprijatelje ili mu prijeti stvarna ugroza.

Hrvatska procedura zaštite sračunata je na pompu - policija napravi elaborat pa se onda po tome postupa: pratnja, posebna jedinica u Zagrebu, disponira Mercedese S-kategorije, Puchove džipove i visokozapreminske BMW-e pune specijalaca, što sve nema nikakve veze sa stvarnom opasnošću koja prijeti tim navodno vitalno važnim kadrovima na putu od točke A točke B. Osim toga, gadno odudara od pristojne građanske forme. Čak je Vladimir Bakarić, koji je skoro 40 godina gospodario Hrvatskom, nekoć šetao Bogovićevom ulicom s jednim jedinim pratiocem na razdaljini od četiri-pet koraka.

Ta novokomponirana hrvatska državna pompa i plitko protokolarno razmetanje upravo je ono što ljudi u Hrvatskoj više nisu spremni podnositi. Zato je dr. Petrov dobro prošao na izborima jer je, između ostalog, sam sebi smanjio gradonačelničku plaću na minimalac. HDZ je kažnjen jer je ostala sumnja da se nisu promijenili ili popravili, da su dubinski korumpirani vlašću, te da samo gledaju kako će ponovo zajašiti. Kad su ostvarili relativnu pobjedu, u središnjici je nastao džumbus, neki njihovi pijani aktivisti valjali su se razdrljeni po podu, valjda oduševljeni prilikom koja im se pruža da provedu korjenite reforme… Srećom, stranačko vodstvo nije uvijek poput stranačke matice i biračkih masa (iako zna biti i gore, što je bio problem njihove konkurencije). No, novi predsjednik Sabora dr. Reiner pokazao je upravo bešćutnost poslovično sebičnih političara.

Štićen kao osoba vitalne političke važnosti, on odlazi na skijanje u inozemstvo upravo dok se stvara Vlada kojoj još nije osigurana većinska podrška u Saboru. U osjetljivom pregovaračkom procesu, dok traje kadroviranje i koalicijsko kuhanje, puno još ovisi o percepciji i raspoloženju javnosti. A ako je Reiner otišao poslije Stare godine, znači da će izbivati cijeli onaj sveti prvi tjedan nove godine kad svi koji do sebe drže u malograđanskom Zagrebu skijaju u Alpama. To, dakle, znači da nisu potrebne njegove usluge u ključnim stranačkim poslovima prilikom formiranja Vlade što se provodi upravo u tom tjednu, odnosno, da on, u stvarnosti, politički uopće nije važan onako kako bi se moglo pomisliti na temelju zaštitarske pompe.

Predsjednik Sabora doista je nevažan u hrvatskom stranačkom životu. To je posvjedočio i Josip Leko, prethodni predsjedavajući tim visokim tijelom (iznad kojega je samo Bog) rekavši da bivši premijer nije s njim komunicirao nego mu je slao tajnika i druge svoje trabante. Predsjednik Sabora je "zamjenik suverena", ali u političkoj realnosti, ako nisi Šeks pa inteligentno slažeš mrežu nevidljivog utjecaja i popuniš sva pravosudna tijela, ta funkcija nema veliku težinu.

Kad je dr. Reiner u nastupnom govoru najavio inicijativu za promjenu imena Hrvatskog sabora i spomenuo naziv koji je vrijedio nekoliko posljednjih godina Tuđmanove vladavine, po svim medijima u regiji i u svijetu to je interpretirano kao povratak nazivlju iz doba NDH. To je, naravno, pokrenulo lavinu na ljevičarskim društvenim mrežima, gdje još traže pravu intonaciju za osporavanja reformske Vlade Mosta i HDZ-a. Karamarko je, doduše, odmah rekao da prvi put čuje za tu ideju, što je otprilike značilo da je i zadnji put što je želi slušati za neko vrijeme. Svima osim političkim diletantima jasno je da u času dok mandatar Orešković pokušava mobilizirati podršku za reformsku agendu koju je najavio ne treba otvarati idejne bitke oko tzv. svjetonazorskih pitanja, iako je ovdje prije riječ o simboličnim ratovima zaraćenih političkih plemena, u kojima se izbacuju slogani koje formuliraju netalentirani političari i polupismeni novinski komentatori. Desničari pritom polaze od uvjerenja da sačinjavaju "moralnu većinu", što nipošto nije točno. Njihovo biračko tijelo je doista brojnije, ali "najmanji zajednički nazivnik" te većine nisu tzv. konzervativne vrijednosti klerikalizma i nazadnjaštva - naprotiv - hrvatsko je društvo vrlo liberalno! Tko ne razumije taj paradoks - da imaš biračku većinu koju možeš navući bilo kakvim nacionalističkim floksulama, ali da istodobno ti ljudi nikad neće biti za ukidanje abortusa, ne možeš se ovdje uspješno baviti politikom. Zašto je propao dr. Kujundžić, a dobro prošao dr. Petrov? Petrov je osobno posvećeni katolik poput nekog trećoreca ili laičkog propovjednika (da je protestant, bio bi vjerojatno baptist), ali njegovi politički stavovi izrazito su moderni. Kujundžić je naprotiv nudio viziju reakcionarne "Nove Hrvatske", a sam se nastojao prikazati kao normalan, neostrašćen čovjek, i ostao je ispod praga. Doduše, tu je glavna pouka da se u politici uvjerljiva iskrenost ne da ničim drugim nadomjestiti…

Profesor Reiner uspio je, dakle, za manje od tjedan dana napraviti golemu štetu, a to je (skupa sa zadrtim antiaborcionističkim istupom dr. Ćorušića) primjer kako će ambiciozni hadezeovski pozadinci opstruirati Karamarkovu vlast i Vladu - što znači da ih šef stranke i predsjednik kluba većine, saborski "whip", moraju energično pritjerivati natrag u stado. No, Karamarku je trebalo osam mjeseci da Prgometa izbaci iz stranke; dr. Petrov napravio je to za jedan dan. Problem je u tome što Tomo zapravo nije onakav kakav se svi boje da jest. A kad je riječ o "psihologiji politike", koji je vrag bio ušao u akademika Reinera da ovako postupa?

Reiner ima fenomenalan CV, on je ugledni liječnik i najcitiraniji znanstvenik koji je objavio više od 500 radova, rezervni pukovnik Hrvatske vojske iz ratnog santiteta, laureat Ordena bana Jelačića. On je akademik i profesor na Medicinskom fakultetu, kao što je to bio i njegov otac. Pa u čemu je onda problem?

Problem je u tome što dr. Reiner nije dr. Paladino. U svakoj liječničkoj generaciji i u svakom naraštaju profesionalaca bilo koje struke postoji samo jedan istinski superstar, pa i kad si jako, jako dobar, uvijek znaš da nisi najbolji… Dr. Reiner je i kao katolik i umjereni desničar postigao sjajnu karijeru još u socijalizmu (specijalizacija i doktorat u Njemačkoj i SAD-u u sklopu međunarodne suradnje). Brzinski je napredovao u akademskoj hijerarhiji (redovni profesor postao je u prošlom režimu). Ali, očito je ipak osjećao frustraciju koju je kompenzirao kad je postao ministar zdravlja i socijalne skrbi (Ostojić i Mršić u jednoj osobi) u kabinetu i konziliju dr. Sanadera. Poslije toga, četiri je godine bio potisnut, u drugom planu. Nanovo je stekao prominenciju noseći HDZ-ovu izbornu listu za Zagreb, što je bio očit promašaj, jer je tu hametice poražen. Da je listu nosio Andrej Plenković, rezultati bi vjerojatno bili posve drukčiji. Kao kandidat, Reiner se, dakle, nametnuo relativnom beznačajnošću (jer u Plenkovića se nije imalo povjerenja). I što onda slijedi? Internist dr. Reiner to bi odmah znao rastumačiti - dolazi do hiperkompenzacije.

Kad je postao predsjednik Sabora - budući da je ugledan i kao stvoren za to ugledno mjesto od drugorazrednog političkog značaja - odlučio je postati drugi dr. Tuđman ugađajući posmrtno njegovoj opsesiji nazivljem, koja je, međutim, u ono doba imala realnu političku i propagandnu vrijednost. Danas, kad je Hrvatska ušla u EU pa sve ovisi - i za društvo, i za državu, i za stranku - jedino o uspjehu ekonomskih reformi i kapacitetu Oreškovićeva kabineta, sam bi Tuđman Reinera pozvao gore na Pantovčak - i to ujutro u osam, na postrojavanje, a zatim bi ga, kao što se to stručno nazivalo u JNA dok je Franjo bio pukovnik u Beogradu, "isprsio kao mladog majmuna". To izgleda tako da te puste da čekaš pola sata, a zatim te uvedu i on te sačeka okružen stožernim ulizicama i kaže: "Slušajte, znate li vi da mi stvaramo hrvatsku državu? Što ste vi mislili s onim svojim ispadima, jeste li se konzultirali? Odakle vam ideja…" I tako sve po spisku. Mislim da Karamarko još nije razvio odgovarajuću metodologiju ponižavanja neposlušnih kadrova. A koliko ja razumijem politiku, bez toga neće ići.