Kad je, sad već pomalo zaboravljeni, ministar hrvatskih branitelja Mijo Crnoja uoči i za vrijeme svog kratkotrajnog mandata najavljivao izradu “popisa izdajnika”, činilo se da desnica u Hrvatskoj ponovno aktualizira dugo tinjajuću temu “lustracije”. Kako u tih par dana ministrovanja nesretni Crnoja - izložen baražnoj vatri medijskih napisa na svoj račun i potpuno okupiran poslovima prikupljanja papira vezanih uz status svoje barake - uopće nije stigao ni pojasniti, a kamoli provesti tu svoju ideju, o vrsti i broju “izdajnika” koji bi se na tome popisu mogli i trebali naći danas možemo samo nagađati. Bi li to bili pripadnici krajinske vojske i paravojnih formacija? Ili pak “KOS-ovci” i probrani “udbaši” s nekog od onih silnih popisa koji već godinama kolaju hrvatskim “međumrežjem”? Ili možda pripadnici raznih “München/Bruxelles bojni”? Ne znamo, jer nismo stigli doznati. Bilo kako bilo, činilo se kako je Crnojinim padom u nepovrat pala i ta njegova inicijativa.
No, premda izbačena kroz vrata Banskih dvora, tema lustracije u hrvatski se javni prostor - uporna, kako već znaju biti uporne nerealizirane ideje koje predugo “klijaju”, ali nikako da izniknu - vratila kroz prozor. Začudo, ovaj je put došla sa sasvim neočekivane strane - one lijeve, kulturno-umjetničke, neprofitno-medijske i nevladine. Riječju “antifašističke”. Jer, razgrnemo li silnu količinu riječi koja je proteklih tjedana napisana i izgovorena u “aferi Hasanbegović”; zanemarimo li barem na trenutak vidljive i one manje vidljive materijalne, statusne i slične interese koji su, barem dijelom, bili pogonsko gorivo Hasanbegovićevih kritičara, u osnovi zahtjeva za njegovom ostavkom otkriva se, čista k’o suza, lustracijska ideja: osoba X ne može obnašati javnu funkciju, jer je prije Y godina izjavila/pisala/veličala Z. U “slučaju Hasanbegović” krimen je pronađen u sumnjivoj kapi na glavi i još sumnjivijim člancima iz njegovih studentskih dana u kojima se veliča ili barem relativizira zločinačka narav ustaškoga režima.
Uzalud se, stoga, ministar Zlatko Hasanbegović danas ograđuje od tih “perifernih tekstova” u svome opusu, uzalud zločine ustaškog režima naziva “najvećim moralnim posrnućem u povijesti hrvatskoga naroda” i ističe svoju predanost “demokratskom antifašizmu”. U očima njegovih kritičara to nije i neće biti dovoljno jer, eto, on vjerojatno “ne misli tako”. Upravo u duhu lustracije: onaj tko se nekad ogriješio, nepovratno je “uprljan” i “nedostojan” bilo kakve javne funkcije.
U nekoj zamišljenoj zemlji koja je u svojoj novijoj povijesti doživjela tek jedno “moralno posrnuće” i tek jedan zločinački režim stvar bi - ma koliko nekršćanska bila (jer se u kršćanstvu čovjeku uvijek iznova pruža prilika za novi početak) - možda i mogla funkcionirati. Ali u Hrvatskoj koja je, uz ustaški, u proteklih 50 i više godina doživjela još najmanje dva režima/ideologije - komunističku i velikosrpsko-četničku - koji su za sobom također ostavili stotine tisuća žrtava (ubijenih, progonjenih, zatvaranih) - stvar više ne izgleda ni tako jednostavno, a bome ni tako provedivo.
No, ako ćemo baš lustrirat’, lustrirajmo redom: sve one koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku, kao i sve koji su u bilo kojem obliku javno (pa i tajno, kad smo već krenuli!) zazivali, podupirali ili veličali tu agresiju. Iz javnih poslova odstranimo i one koji su sudjelovali u represivnom aparatu komunističkoga režima, ili su taj režim podupirali: svjedočenjem u procesima koji su završavali zatvaranjem “neprijatelja režima”, pisanjem tekstova ili snimanjem emisija/filmova u kojima se pozivalo na progon pojedinaca i “klasnih neprijatelja” i/li veličalo kršenje nečijih ljudskih i/li građanskih prava. Odstranimo iz javnoga živoga, ako baš hoćete, i sve “Hasanbegoviće” koji su bilo kad i bilo gdje stavljali “sumnjive kape” na glave, ili su u nekom svatovskom kolu (za)pjevali “Juru i Bobana”.
Sve je to, možda, i moguće. I sve bi to bilo dosljedno - dugoročno možda čak i korisno - ali bi samo nešto od toga, uz izostavljanje ostaloga - naprosto bilo nevjerodostojno. No, u odnosu na Crnojin “registar izdajnika” - s kojim su se “sprdali” dokoni korisnici društvenih mreža, upisujući svoja imena na popis “časnih izdajnika” - rezultat do kojega bi nas doveo put neumoljive unutarnje logike “lustracije” koju zazivaju Hasanbegovićevi kritičari - ne izgleda nimalo “sprdljiv” ni bezazlen.
Pa ako je nekolicina “istraživača-novinara”, kopajući po javno dostupnim marginalnim časopisima u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci, u svega nekoliko dana umalo uspjela destabilizirati jednu Vladu, ne treba nimalo sumnjati u to da bi nekoliko tisuća ciljanih “istraživača-lustratora”, koji bi prelistavali barem značajnije novine i publikacije, a osobito državne i partijske arhive, u mjesecima i godinama koji su pred nama zasigurno uspjela potpuno destabilizirati cijelo ovo - ionako krhko, nestabilno i duboko podijeljeno - hrvatsko društvo.
Postoji, dakako, i drugi put. Onaj kojim smo - najprije (otvoreno ili prešutno) pristajući na ideju prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o tzv. “pomirbi” djece ustaša i partizana, a onda i na aboliciju sudionika srpske agresije i pobune protiv novouspostavljene hrvatske države - krenuli na mukotrpni, često i mučni, put izgradnje ove zemlje i ovoga društva.
Taj je put bio i jest satkan od mnoštva kompromisa. Premda pretpostavlja odbacivanje svih tih prohujalih (ili još uvijek tinjajućih) ideologija i režima, on je ipak tolerirao postojanje njihovih nekadašnjih sudionika, promicatelja i veličatelja, dajući im priliku da svoj odnos prema njima postupno mijenjaju i “ostavljaju prošlosti”. Dakako, taj je put u očima žrtava tih ideologija ponekad zasigurno izgledao i bio i nepravedan, jer je sudskim progonima pripuštao tek notorne ratne zločince. No, on je svih ovih 25 godina jamčio kakav-takav mir i kakvu-takvu društvenu stabilnost.
Od toga puta, dakako, ovo društvo može i odustati.
No, to odustajanje neće moći ostati parcijalno. Postanu li kapa i tekstovi iz 90-ih razlog za odstupanje jednog ministra Zlatka Hasanbegovića, morat ćemo, želimo li biti dosljedni, i “kapu” i tekstove iz istog tog vremena, primjerice, jednog zamjenika sisačkoga župana Bogdana Rkmana smatrati razlogom i za njegovo odstupanje od aktualne službe. A ni tu, zasigurno, ne bi stalo. Kamo bi nas taj put u skoroj budućnosti doveo, ja radije ne bih ni zamišljao. Za razliku od nekih koji, kako se čini, upravo takav scenarij - svjesno ili nesvjesno - priželjkuju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....