Kad čovjek jednom zauvijek ode iz svoje kuće, ukrca u kamionsku prikolicu sve što posjeduje, svoje stolice, ormare, naslonjače, kutije s cipelama, knjigama i porculanom umotanim u stare novine, i preseli se negdje na drugi kraj grada, drugi kraj države ili drugi kraj planeta, njegova napuštena kuća još se neko vrijeme drži. U njoj se okupljaju kvartovska dječačka banda i skitnice što piju rakiju, među golim zidovima grle se očajni ljubavnici, na prljavom madracu leže ošamućeni heroinski ovisnici.
No, kuća bez vlasnika, bez onoga tko je drži svojom, tko je voli i o njoj brine, neizbježno propada. Slomi se prvo jedna greda i ulegne krov, razmrda pravilni uzorak crepova, procuri voda ostavljajući smećkaste mrlje na plafonu u nekadašnjoj spavaonici. Vjetar lupa razbijenim prozorima. Kroz trule podne daske u dnevnoj sobi šikne mladica brijesta, divljeg oraha ili smokve, a izvana se po fasadi uspinje bršljan. U jednom kutu ruševine nastani se obitelj lisica, u drugome bjelouška položi jaja. Mic po mic, divljina svoje uzima natrag. Kad se divljina jednom uputi u postupak povratka oduzete imovine, od ljudi koji su tu nekad živjeli ne ostane ni uspomena. Nema zaista mnogo okrutnijih svjedočanstava o uzaludnosti naših htijenja od kuće koja iščezne u zelenilu kao zaboravljeni aztečki grad u srednjoameričkoj prašumi.
Gradska vlast u Gospiću nedavno se odvažila na hvalevrijednu akciju uklanjanja dvije stotine takvih napuštenih i zaraslih kuća koje su na mnogo načina prijetnja zdravlju i sigurnosti pučanstva. Bilo je o tome u ponedjeljak navečer na Novoj TV, bagerima se raščišćavaju potencijalna legla zaraze, maljevima obaraju klimavi zidovi što su se strovaljivali po glavama prolaznika. “Posljednjih dana središte grada i okolicu obilaze komunalni redari koji na oronule kuće postavljaju posljednje opomene pred rušenje”, govori reporter, a zatim gura mikrofon pod nos šefu komunalnog redarstva koji kaže: “Ovo nam je jedna od prvih ruševina gdje nije bila moguća dostava. Kontakt adresa koju smo imali bila je upravo ova ovdje i sad smo stavili obavijest da je rješenje o uklanjanju stavljeno na oglasnu ploču”.
“Najveći problem je što se vlasnici tih ruševina ne nalaze na području Republike Hrvatske. To stvara određeni problem pri povlačenju pravnih pitanja, odnosno dobivanja rješenja o uklanjanju same ruševine”, umiješa se ovdje zamjenik gradonačelnika, a gledatelji pred malim ekranima shvaćaju kako se čitava stvar obavlja vrlo obzirno i temeljito, profesionalno i po zakonu i jedino im je možda nejasno kamo su to otišli neodgovorni bivši stanari što se “ne nalaze na području Republike Hrvatske” i zašto je, pobogu, napuštenih kuća u Gospiću tako mnogo, čak dvije stotine? Televizijska vijest je sastavljena sramežljivo, pristojno, da se tkogod ne uznemiri i ne uvrijedi, sasvim zaobilazeći neugodnu činjenicu kako su u rečenim kućama jednom živjeli nekakvi, jebi ga, Srbi. Nema tu više politike ni povijesti, vojski ni zastava, odlazak nekakvog Jovana, Dušana, Save i Miloša danas je samo komunalna nevolja. Reporter ne drži vrijednim spomena nesvakidašnje okolnosti u kojima su oni vrelog kolovoza 1995. napustili svoje kuće ili da su im kuće, Bože sačuvaj, bile opljačkane, minirane i zapaljene.
Valja se svejedno sjetiti toga Jovana, Dušana, Save i Miloša, pa i ako nemate mnogo sažaljenja za njih, jer bi sutra, najkasnije preksutra, jednaka sudbina mogla snaći i vas i vašu kuću. Jednako kao što su se Srbi odselili prije dva desetljeća, shvaćajući da za njih ovdje više nema života, otići će i vaš sin kojemu ste na obiteljskoj prizemnici dogradili i kompletno namjestili kat nepromišljeno se zadužujući u švicarcima. Pobjeći će mladić za poslom u Irsku ili Njemačku, ostavljajući vas u pustim, gluhim i hladnim sobama koje nećete moći ni prodati ni darovati. Već je danas u Slavoniji i Baranji bezbroj takvih kuća, naherenih krovova i prozora zakovanih daskama. Prodaju se tri za groš, zajedno sa štalama, sjenicima i hektarima njiva i šljivika, a doći će i jeftinije nakon izgledne propasti Agrokora. I one će jednom u budućnosti također zarasti u grmlje i u njima će se nakotiti zmije i gamad. Razlika je samo da njih nitko neće bagerima uklanjati o trošku države. One nikome neće biti komunalni problem. Ruševni zidovi neće prolaznicima padati na glavu. Jer do toga vremena u selu više neće biti nikoga.
Vidjeli ste možda u novinama fotografije černobilskih krajolika, napuštenih sela kroz koja nesmetano lutaju velika krda ozračene divljači. Ili ste na televiziji gledali reportažu iz nekadašnjih radničkih predgrađa Detroita, gdje zečevi i jeleni spokojno pasu travu što raste iz pukotina asfalta. Mogla bi to biti i naša budućnost. Ako je jednom pod gustom prašumskom vegetacijom nestalo veliko aztečko kraljevstvo, ako su pali i slavni Sovjetski Savez i moćna američka automobilska industrija, divljina se neće zacijelo ozbiljnije namučiti uzimajući sebi natrag Slavoniju i Baranju.
I kad vam se tako jasno ukaže besmisao naših života, uzaludnost čovjekovih napora, dođe vam smiješna cijela ona povijest i politika, one vojske i zastave zbog kojih danas u Gospiću više nema Miloša, Jovana i Dušana. Ne možete gotovo vjerovati da je netko za to mlad poginuo, da je zbog toga nečija mater kukala, grčevito grleći lakirani sanduk. Zašto? Zbog ove mrtve, beznadne zemlje? Zbog zaraslih sela kojima će uskoro, umjesto djece u gumenim čizmicama, još samo veprovi trčati?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....