DAMIR PETRIĆ

PIŠE ANTE TOMIĆ Ovo je priča o čovjeku koji je za Udbu bio ustaški terorist. Priča o mojem susjedu, čovjeku koji je umro od ljubavi...

Otišao je čovjek kojeg su u Jugoslaviji osudili za strašne zločine. Tvrdili su da je ubio desetke ljudi...
 Jakov Prkić/CROPIX

Tomiću, šta ti misliš, jesmo li mi u svemiru ili je svemir u nama?”

“Ja bih rekao, Dado, da je ovo drugo.”

“Pa, da znaš, i ja tako nekako mislim”, složio se Damir Petrić zamišljeno.

Zatekao me ovim filozofskim pitanjem prije nekoliko godina na ulici i nisam se mogao ne nasmijati šta njega progoni, ali me je u isto vrijeme i prestravila zapuštena, siva i mršava pojava. Krupni se muškarac prepolovio, pogrbio, djelovao prestrašeno i bespomoćno, a njegov silni bariton, kojim me je nekad preko čitave Pjace dozivao, utišao gotovo do šapta. Premda nije imao mnogo godina, naslutio sam da neće još dugo.

I, evo, nije.

Petrići su stara splitska obitelj, vjekovima naseljeni u nekadašnjem predgrađu Lučac. Znam nešto o tome jer su mi njihove kuće preko puta, cijelom dužinom kratke ulice u kojoj živim. Dadinoj mami, teti Romi, mahnem kad izađe na teracu. Veći dio priče o mladom revolucionaru, neustrašivom borcu za hrvatsku stvar, ogorčenom neprijatelju jugoslavenske komunističke diktature upravo sam tu, u susjedstvu, čuo.

Bijeg iz zemlje

Bila je, dakle, sedamdeset prva i Dado je, kao student prava, ustao protiv nepravde, glasno negdje rekao nešto što se nije smjelo reći, zapjevao “Vilu Velebita”, opsovao drugaricu Jovanku ili odgurao s Rive u more neki automobil beogradske registracije. Završio je u reštu iz kojega se izvukao samo milošću svoga barbe s materine strane, narodnog heroja Ante Jurjevića Baje. Završio je zatim fakultet i umirio se, ali ne zadugo. S falsificiranim pasošem je sredinom sedamdesetih pobjegao iz zemlje.

Ne bih vam znao objasniti što mu je tada bilo u glavi jer Damir Petrić pouzdano nije bio nekakav zadrti nacionalist, nikoga taj nije mrzio. Ostalo mi je zagonetka i kad sam ga samoga upitao o tome. Ispripovjedio mi je kako ga je, kao socijalno veoma osjetljivu osobu, peklo ugnjetavanje ustaških sinova, i to bi moglo biti istina, ali ja bih rekao da se Dadi više sviđalo biti u središtu pažnje. On je jedan od onih mediteranskih razmetljivaca koji u filmovima Federica Fellinija urlaju na ulici, splitski galamdžija i hvalisavac koji se samo htio dopasti djevojkama.

Kako bilo, kao politički azilant se skrasio u Njemačkoj i postao jedna od uglednijih figura takozvane neprijateljske emigracije. Pojavljuje se redovito na fotografijama s Brunom Bušićem, sjedi do našeg glasovitog junaka i martira i čupkajući bradicu zamišlja valjda nekakav genijalni plan atentata na Staneta Dolanca.

Dobro, sad se zajebavam, a stvar vrlo često nije bila zajebancija. Čovjek je izabrao težak život, a ni njegovim najbližima nije bilo lako. Moji bi ga tast i punica, kad su sedamdesetih i osamdesetih putovali u Njemačku, nazvali s telefonske govornice nedaleko od Bahnhofa da poruče kako su mu mama i tata dobro i zdravo i da ga vole i brinu se za njega.

Damir Petrić, napokon, samo slučajno nije podijelio sudbinu svoga prijatelja Bušića. Udbini su ubojice i na njega okrutno kidisali. U jednoj od stravičnijih epizoda neka ga je tamna prilika probola dugačkim nožem pod rebra kad se kasno noću vraćao iz Opelove tvornice u kojoj je radio. Jedva se nekako dovukao do taksija i zamolio vozača da ga odveze do bolnice, apsurdno mu se ispričavajući što krvlju iz lipteće rane natapa stražnji sic.

A ni on sam nije bio mala maca, ili su makar jugoslavenske vlasti to tvrdile. U odsutnosti je pravomoćno osuđen za nevjerojatne zločine. Mislim da su mu napakirali, nemojte me držati za riječ, četrdeset osam ubojstava.

“Dado, dobro, koliko si ti ljudi stvarno ubio?” osmjelio se jednom Ivica Ivanišević upitati.

“Nikoga aktivno”, odgovorio mu je ustaški megaterorist tajanstveno.

Nagrada za alkemiju

I mislim da nije lagao jer kad se početkom devedesetih vratio se u Split, nikakav se krvavi trag nije vukao za njim. Zaposlio se kao tajnik Društva političkih zatvorenika, a kako možete pretpostaviti, nije to neki težak posao. Viđao sam ga po kafićima, s nabijenom boršom za spise na tlu kraj stola i drugom, manjom, plastičnom boršicom za higijenske potrepštine ispred sebe, u kojoj nije bilo ničega osim stotina razbacanih čačkalica.

Javljao se iz tjedna u tjedan u Feral Tribune, u rubriku Luminova pošta koju je ispisivao Đermano Senjanović Ćićo. Šašava pitanja čitatelja Ćićo je uglavnom izmišljao, ali dao bih se okladiti da su Dadina bila autentična.

“Bi li ti, Tomiću”, ponudio mi se jednom, “napravio sa mnom jedan intervju za koji ćeš dobiti Nobelovu nagradu za alkemiju, Oscara za specijalne efekte i Pulitzerovu nagradu kao takvu?”

“Kako ne, Petriću”, odgovorio sam spremno.

I tu je počela moja golgota.

Više od dva mjeseca je to trajalo. U nekoliko je razgovora srušio na mene čitav svoj zbrkani, kontroverzni pustolovni život, sasvim me zatrpao čudnovatim doživljajima s nacionalnim zanesenjacima i komunističkim agentima i desecima fantastičnih zvijeri iz revolucionarne faune nekadašnje Europe, pripadnicima Crvenih brigada i Baader-Meinhofa, Palestincima, Židovima, neonacistima, irskim i baskijskim separatistima, ubojicama, krijumčarima, varalicama, prostitutkama, transvestitima, prorocima i filozofima. Namučio sam se kao pas da sve te iluzioniste i patuljke i bradate žene i bacače noževa stavim u jedan novinski intervju i donio mu ga napokon na autorizaciju, a on se sjetio:

“A nisam ti pričao kako sam se družio s Heinrichom Böllom.”

“E, jebi ga, Dado”, uzdahnuo sam malodušno.

Uvrnuti tekst

Morao bih napisati knjigu o njemu, shvatio sam naposljetku. Biografiju ili nefikcionalni roman, dugačak uvrnuti tekst koji bi čitatelja čitavo vrijeme zbunjivao. I to bi možda bila najvažnija, najistinitija priča koju se može ispričati o hrvatskoj historiji, koja je baš kao život Damira Petrića, bizarna, proturječna, mračna, okrutna, suluda, urnebesna i mitomanska, historija u kojoj nikad do kraja nećemo znati što je stvarno, a što izmišljeno.

Bila bi to i romantična priča jer Dado je bio romantična osoba. Žene su mu zapravo bile najvažnije, svaki je razgovor neizbježno s njima završavao. Uočio sam pravilnost, ako je bio sretno zaljubljen, sve je bilo za pet, hodao je uspravljen, rumen, uhranjen, čist i vikao koliko ga je grlo nosilo, a ako bi bio sam i nevoljen, pogurio bi se, posivio, okopnio i šaptao. Potkraj života imao je veliku ljubav, ne znam joj ime. Od dragosti ju je zvao Rukukunda. Kad je ona otišla, on se jadnik slomio.

I čudno je to, kad bolje promislim, Udba je pokušavala sa sjekirama, noževima, revolverima i eksplozivom, i ništa im nije uspijevalo, a Dado Petrić je na kraju umro od ljubavi.

Umro je prekjučer, u šezdeset osmoj, i čitav se onaj svemir u njemu ugasio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:51