PIŠE ANTE TOMIĆ: I ja bih mogao bez cigareta. Trebalobi samo na kutiji stajati: Cigarete pomažu da SDP ostane na vlasti

Istina je što kažu, ljubav se ne mjeri novcem. Bogzna zašto je meni blesavom došlo da odanost ima cijenu, da se građanska ispravnost dade precizno izraziti u svoti koju poslušno i na vrijeme uplaćujem u državnu blagajnu, zašto sam bio ponosan da je i moja nikotinska ovisnost rodoljubna i domoljubna. Vraćam li se negdje iz inozemstva, kupit ću, priznajem, šteku ili dvije jeftinijih cigareta, ali ni tada ne činim ništa nezakonito. Riječ je o beznačajnoj količini. Devedeset devet od stotinu kutija koje popušim imaju markicu s grbom države koja me obično samo živcira i ispunjava gnušanjem.

Žuti listovi

Pušim samo legalno, iako zaista ne bih trebao, jer time sramotno iznevjeravam obiteljsku tradiciju. Krijumčareni duhan othranio je mnoge naraštaje mojih predaka, slavnih imotskih odmetnika koji se nisu skanjivali ni potegnuti nož ako bi ih žandari i financi zaskočili. Ne jednom je sječivo slobodarski sijevnulo zbog mirisnih žutih listova što su se sušili na našim tavanskim gredama i potajice, brdskim stazama, po mjesečini, u zobnicama nosili u gradove. Uvijek kad mi na splitskom Pazaru jedna punija gospođa u crnini u pola glasa ponudi cigarete s ćiriličnim zdravstvenim upozorenjem pomislim kako je ona zacijelo neka moja nepoznata rodica. Poštujem je, ona školuje djecu na jednak način na koji je pokojna baba Šantinica školovala moga oca, strica i dvije tetke. Ali, opet, ne kupujem u nje, već nešto dalje u trafici, gdje me svaki put uime države, bez pardona, ponižavajuće oderu.

Glupo je pušiti, složit ću se. Štetna je to navika zbog koje se ujutro gušite kašljem, stradavaju vam pluća, srce, krvne žile, želudac, muče vas glavobolje. Kad ste počinjali i kad vam se pušenje činilo zavodljivo i otmjeno, u filmovima nisu prikazivali ako bi Humphrey Bogart ili Marilyn Monroe hračnuli smećkastozeleni šlajm u umivaonik. Sa svim ovim tjelesnim neugodnostima ja sam naučio nekako živjeti, a dobro se nosim i s nepušačkim histericima koji samo zbog mene neće u zdravlju i veselju dočekati dvjesto četrdeseti rođendan, pa me tjeraju iz kafića premda sami, valjda od škrtosti, u kafiće obično ne idu.

Zasljepljujuće obećanje

Ništa od toga još me nije odbilo od pušenja. Junački ustrajno pripaljujem, prkoseći opasnostima, ali prije nekoliko dana jedna me stvar svejedno pokolebala. Teško mi je palo da su poskupjele cigarete. Ne zbog novca, naravno, kuna više neće me financijski baciti na koljena, ali me je razbjesnilo kako vlast od mene, još jednom, pravi magarca.

Dakle, tako je završio Plan 21 kojim je Socijaldemokratska partija prije nekoliko godina očarala građane, pomislio sam jetko, pružajući novac trafikantici. To je ostalo od zasljepljujućih obećanja o novim radnim mjestima, zdravoj poduzetničkoj klimi i gospodarskom procvatu. To će našu Hrvatsku učiniti bogatom i sretnom. O, kakav mudar vladarski potez! O, kakva genijalna državnička gesta! Uzeti kunu na svakoj kutiji cigareta, pa zar to zaista ne vrijedi svakog novčića kojim plaćamo Zorana Milanovića?

Kuna na svakoj kutiji kupit će suvremene medicinske uređaje i platiti vrhunske liječnike u našim bolnicama, neznatnim poskupljenjem štetnih cigareta zadržat ćemo autoceste, namamiti bogate investitore, zaustaviti seljačke prosvjede zbog niske otkupne cijene žitarica, a ostat će zacijelo nešto i za jadnoga Đuru Glogoškog. Ili, možda ipak ne. Kuna na svakoj kutiji jalova je mjera tek da se namakne za čudovišno golem državni aparat, da bi se nahranilo pospanog, tromog moloha administracije.

Zbog toga bi, čini mi se, vrijedilo prestati pušiti. To bi mene prestravilo i zgadilo više od ičega. Da umjesto onih užasnih crnih natpisa kako ću umrijeti mlad, od raka pluća, srčanog ili moždanog udara, smežurane sive kože i mlohavog penisa, na cigaretama nađem “Cigarete pomažu da SDP ostane na vlasti” ili “Pušenje izaziva Zorana Milanovića”, smjesta bih zgnječio opušak u pepeljari i svečano se zarekao kako to smeće više nikad neće završiti u mojim ustima.

Stranački paraziti

A moglo bi se, jasno, i drugačije. Ako nam je već država tako loša, tako mizerno pohlepna, čemu se uopće truditi da u svemu baš budete ispravni i zakoniti. Kad već za svoj novac od države dobivate malo ili ništa, meni se čini prihvatljivim da im ne platite još i onu dodatnu kunu za cigarete. Pušite, ako se već pušenja ne možete ostaviti, nešto ilegalno. Ona moja rodica na splitskom Pazaru prodaje dobru robu. Neka vas ćirilica ne zbunjuje, riječ je o jednakom duhanu koji i inače pušite, samo što je u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni jeftiniji nego u nas. U Srbiji, Crnoj Gori i Bosni, ne biste vjerovali, vlast je osjetljivija i manje guli narod.

Pojavili su se, istina, nekakvi plakati koji vas hoće obeshrabriti od ilegalnih cigareta. Tvrde da se krijumčareni duhan neuvjetno skladišti i da štakori, mravi i bubašvabe plaze po njemu, i to bi moglo biti istina, ali i po ovome što se s markicom prodaje na trafikama gmižu kojekakvi esdepeovski paraziti, pa vam na kraju dođe na isto.