KLASA OPTIMIST

PIŠE ANTE TOMIĆ Grmoja je otkrio da je Šeks devedesetih bio nepošten? To koliko našim ljudima treba dok nešto shvate naprosto je stravično...

 Damjan Tadić / CROPIX

Valja napokon pogledati istini u oči. To koliko našim ljudima treba dok nešto shvate, naprosto je stravično. Zbog nekog razloga koji medicinska znanost treba tek istražiti, nama neuroni sporije prenose podražaje od ruba do središta i natrag, veći nam je dio od šest milijardi živčanih stanica možda i odumro, neka je žica negdje krivo spojena, neka je žarulja pregorjela, pa stvari doznajemo sa znatnim zakašnjenjem, mnogo poslije svih drugih.

Poznati je primjer Drugi svjetski rat. Većina svijeta zna kako je to završilo, pa i ako je za njih završilo loše. Ni Nijemci ni Japanci nemaju iluzija je li im to trebalo i tek rijetko, s nelagodom i kajanjem, danas spominju tu davnu zgodu, ali Hrvati se, eto, premišljaju. Zahvaljujući opisanom neurološkom poremećaju do mozga im još nije došlo da su ustaše izgubile i da Jure Francetić i njegovi dečki već jedno vrijeme ne drže granici na Drini.

A ako je tako s Drugim svjetskim ratom, ako još nismo donijeli jasne i nedvosmislene zaključke o nečemu što je svršeno prije sedamdeset i dvije godine, jedva bi se moglo i zamisliti koliko će nam dugo živčanim vlaknima putovati istina o Agrokoru. Osnovano je, vidjeli ste, specijalno saborsko povjerenstvo, devet najvećih umova našeg političkog života okupili su se da rasvijetle što se točno dogodilo u jednoj kompaniji koja je do koliko jučer bila kralježnica naše privrede, čvrsti oslonac hrvatske države, koja je bila naša nada i ufanje, a koju je osnovao i vodio jedan od najizvrsnijih naših džentlmena, uzoran rodoljub, katolik, poduzetnik, vizionar, laureat, dobročinitelj i mecena.

Kad se opazilo da je taj natukao duga da nas sve zajedno do devetog koljena upropasti, sastali su se spomenutih devetoro od kojih se ne bi mogle sastaviti dvije dobre moždane polutke i krenuli ispitivati svjedoke, a među svjedocima su im: Duh sa sjekirom i njegov najbolji prijatelj Chico Felipe Cayetano Lopez Martinez i Gonzales, Batman, Robin, Tihi, Prle, Dimnjačar, Prsan, Šesta lička brigada, juha od vrganja, sok od bazge, tunel Mala Kapela, Kristalna dvorana hotela Kvarner u Opatiji, djelomična pomrčina Sunca, drugi korijen iz sedamnaest, pomoćni glagoli biti i htjeti, tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije, Cico Kranjčar, Bisera Veletanlić i Sergej Bubka.

Sada pretjerujem, ali ne previše. Da je Saborsko povjerenstvo o Agrokoru ispitivalo Dimnjačara, Prsana, sok od bazge, Kristalnu dvoranu hotela Kvarner u Opatiji i pomoćni glagol htjeti, u tome bi zaista bilo jedva nešto manje smisla nego u ispitivanju Stjepana Mesića. Koga je zapravo briga što misli Mesić i što je on govorio kad se krajem ledenog doba osnivala hrvatska država? Realno, Mesićevo je mišljenje o Agrokoru kakav je sada mjerodavno kao i mišljenje bilo koga tko je u Konzumovom dućanu ikad kupio dvadeset deka narezanog kulena.

Od Mesićevog svjedočenja jadniji je bio samo onaj spektakularni istup Nikole Grmoje, koji je banuo pred kamere i mikrofone pobjednički mašući dokumentima koje je uz veliki osobni rizik negdje nabavio, opasnom državnom tajnom, mračnom misterijom za koju crna zemlja nije smjela znati. Premda je prije dvadeset godina izašla na naslovnoj stranici Globusa. Dakle, Nikola Grmoja je našao čvrst dokaz, crno na bijelo, da je Vladimir Šeks jednom u devedesetima bio nepošten, pokvareno je pustio Ivicu Todorića iako je znao da je ovaj lopov.

Pa, zbilja, to je nešto! Grmojini papiri ljudima su otvorili oči. Kao da je itko u ovoj zemlji, ijedan od četiri cijela tri milijuna Hrvata, ikad vjerovao u Šeksovo poštenje.

Ako bi Vladimira Šeksa trebalo osuđivati zato što je okrenuo glavu i pravio se da nije vidio jedan zločin, ja bih ga osuđivao jer je pustio na slobodu ubojice dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, a zbog svinjarija s Todorićevim kreditima i pšenicom iz robnih rezervi, iskreno, savršeno sam ravnodušan. Da ne kažem i štogod prostije. Ako se Todorićev privredni kriminal nije mogao kazniti 1994. godine, ne mora se, ako mene pitate, kažnjavati ni danas. Pravda u tome slučaju donijela bi mi manje zadovoljstva i utjehe nego da Kaina napokon uhapse za ubojstvo brata Abela.

Čemu se opterećivati nekakvim prevarama otprije dvadeset godina, razbijati glavu je li Šeks nešto znao ili nije znao, ako nam se pod nosom upravo događaju neka možda i veća i sudbonosnija zla? Ako Agrokorom upravlja jedan temeljem zakona za kojega se ne zna tko ga je pisao, i taj se zadužuje na milijardu eura po osnovi ugovora kojega nitko nije čitao, to je potencijalno užasnije od svega što su i Mesić, i Šeks, i Tuđman, i Pašalić, i Šarinić i svi drugi veliki igrači devedesetih zeznuli.

No, to se, nažalost, za neko vrijeme neće vidjeti. Kao što sam već rekao, nama živčani sustav radi sporije. Dok drugima informacije o vanjskom svijetu jure živčanim vlaknima strelovito kao japanski vlakovi, u nas neuroni šeću s rukama u džepovima fućkajući živahnu melodiju, pa se zaustave da beru cvijeće, pa odu na kavu, pa u kino, dok mozak čeka, i čeka, i čeka, i čeka i naposljetku zaspe čekajući.

Tako intelektualno obamrli, da ne kažem glupi, jednom ćemo možda, za trideset do četrdeset godina napokon shvatiti tko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu. Zatim ćemo, kad saborsko povjerenstvo ispita Dimnjačara, Prsana, Šestu ličku, juhu od vrganja i sve druge svjedoke, za jedno sedamsto pedeset godina saznati što je bilo s onom pšenicom u robnim rezervama, a ako su i Andrej Plenković i Ante Ramljak štogod zajebali, to se neće saznati prije nego što se naš planet potpuno ne ohladi i sav život na njemu iščezne.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 14:13