PIŠE AKADEMIK VLATKO SILOBRČIĆ Ministar Vedran Mornar vrluda školstvom bez smjera

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta, prof. dr. sc. Vedran Mornar, iznio je u subotnjem intervjuu nekoliko problematičnih gledišta na koja se želim osvrnuti. U pitanju koja istraživanja posebno podržati proračunskim novcem, gospodin ministar kaže da prednost treba dati primijenjenim znanstvenim istraživanjima. Tu bih gospodina ministra želio podsjetiti na to da se u svijetu proračunskim sredstvima posebno podržavaju fundamentalna znanstvena istraživanja koja gospodin ministar, sa stanovitim prijezirom, naziva “otkrivanjem tople vode”.

Ovdje naslućujem dublji nesporazum u stvarnom razumijevanju naravi znanstvena istraživanja. Mogu li se doista fundamentalna znanstvena istraživanja nazivati “otkrivanjem tople vode”?! Primijenjena istraživanja, s druge strane, financiraju prvenstveno oni koji su za njih, i njihov mogući nastavak u eksperimentalni razvoj i tehnologiju, zainteresirani. Činjenica jest da u Hrvatskoj gotovo nitko od “zainteresiranih” ne ulaže novac u ta istraživanja. U tome vidim jedan od glavnih uzroka općenito slabe hrvatske konkurentnosti. Međutim, postavljam i pitanje: zašto gospodin ministar ne predloži zakone kojima bi poticao “zainteresirane” da ulažu u primijenjena istraživanja i inovacije, što bi sigurno pridonijelo razvoju hrvatskog gospodarstva i njegove konkurentnosti?

Moram priznati da me zapanjila nonšalantnost gospodina ministra kad govori o tome da će se od sljedeće godina započeti kažnjavati prepisivanje u školama. I tu vidim dublji nesporazum. Ako je škola odgojna i obrazovna ustanova, koji bi mogao biti razlog da se krađa ne sankcionira nego se to tek planira učiniti? Uvođenje kažnjavanja krađe u obrazovni sustav stvarno se ne može smatrati revolucionarnom mjerom koja zahtijeva opreznu primjenu. To više što i gospodin ministar navodi kako u nekim zemljama takve krađe kažnjavaju izbacivanjem iz škole. Kakvo je to obrazovanje u kojem se tolerira krađa, i moramo li se onda doista čuditi da takvi učenici i kasnije pokušaju kupiti diplome?!

Moram reći da ne razumijem ni objašnjenja zašto se ocjenjivanje pojedinih škola ne bi trebalo objavljivati. Zašto javnost, koja to obično i financira, nema pravo znati što je ocjenjivanje pokazalo? Objašnjenja koja nudi za taj oprez ne smatram prihvatljivima. Siguran sam da gospodin ministar zna za zakon o pravu na informacije.

U jednom dijelu razgovora, gospodin ministar spominje i znanstvene časopise. Kako je to samo uzgred spomenuo, ne mogu znati što o tome zapravo misli. Usudit ću se samo pitati: misli li gospodin ministar da je, za racionalno trošenje novca za časopise, bolje određivati svote za pojedine časopise po formuli koja se osniva na broju objavljenih stranica, ili bi bilo bolje temeljiti to na stvarnim troškovima izdavanja časopisa? Žao mi je, ali mislim da spomenuti intervju mogu ocijeniti samo kao nastavak bez jasne politike - vrludanje bez usmjerenja