Pad institucija. Tko vlada Zagrebom?

Sada se naprosto mora postaviti pitanje: tko upravlja Zagrebom? Govoreći na razini političkog legitimiteta, Zagrebom ne upravlja nitko - barem nitko koga su ovlastili građani - jer je Milan Bandić izabran za gradonačelnika na izravnim izborima: Zagrepčani su glasovali za Bandića, a ne za Sandru Švaljek, tako da gospođa Švaljek uistinu ne posjeduje nikakav legitimitet da bi vodila glavni grad.

No, jednako je zanimljivo i potpuno operativno, praktično pitanje o modelima upravljanja Zagrebom, otkako je Bandić optužen za tešku političku korupciju. Poznato je, i prilično nesporno, da je Milan Bandić samostalno donosio sve važnije odluke o upravljanju Gradom i o upravljanju gradskim novcem (što je, uostalom, i dio optužnice). Tko sada donosi te odluke? Jesmo li sigurni da o upravljanju Gradom i dalje ne odlučuje iz svoje dnevne sobe, sam Milan Bandić? Ako je tako, Bandić krši sudsku odluku: iz sudske odluke, međutim, nije jasno tko bi trebao nadzirati provedbu te odluke.

Provociranje javnosti

Okej, logično je očekivati da gradonačelnik neće provocirati javnost, policiju i Državno odvjetništvo, i da neće dolaziti u svoj ured. Ali, tko uistinu zna, osim onih koji nadziru Bandićeve telekomunikacije (ako se one još nadziru), vlada li Bandić iz svog naslonjača? Ili, pak, odluke o trošenju gradskog novca donosi Sandra Švaljek, koju za takve odluke nitko nije politički ovlastio.

Situacija je još kompliciranija zbog Bandićeva specifičnog načina vladanja. Bandićeva se vladavina temeljila na širokom krugu suradnika i prijatelja, koji su gradonačelnika uvijek čvrsto podržavali, a koji su zauzvrat dobivali niz poslova povezanih s gradskim proračunom. Takav je način upravljanja javnim novcem također duboko neinstitucionalan, da ne kažemo kriminalan, ali je ipak transparentniji od sadašnjeg stanja: do prije dva mjeseca barem se znalo tko je odgovoran za trošenje najvećeg lokalnog proračuna u državi. Danas se to ne zna, nego se samo može postaviti vrlo, vrlo mnogo pitanja.

Naprimjer, ako je gospođa Švaljek zaista odlučila vladati gradom, znači li to da su se počele demontirati Bandićeve interesne strukture? Hoće li gospođa Švaljek pokušati dokazati svoju neovisnost tako što će gradske poslove dodjeljivati nekim drugim firmama i poduzetnicima nego što je to činio Bandić? I kako će onda reagirati Bandićeve interesne grupe? Hoće li dio javnih poslova u Zagrebu ostati naprosto neobavljen? Ili, zamislimo vjerojatniji scenarij, hoće li se gospođa Švaljek držati svih Bandićevih dealova i dogovora? Ako hoće, onda i ona na sebe preuzima odgovornost za moguće koruptivne kontekste čitavog niza poslova: USKOK ionako ne istražuje Bandića samo zbog dosad javno poznatih optužbi, nego se istraga razvija i u nekoliko drugih smjerova.

Treći je scenarij da se Sandra Švaljek drži po strani, a da Bandić doista, od kuće, ispred koje, usput govoreći, vrlo često stoje policijska kola, donosi odluke o upravljanju Gradom. Taj scenarij podrazumijeva održavanje Bandićeve interesne strukture više-manje netaknutom, barem do prvih presuda protiv Milana Bandića, koje, ne tako dugoročno gledajući, budu li osuđujuće, mogu izazvati dramatične promjene u zagrebačkoj hijerarhiji ekonomske, političke i društvene moći. Treći scenarij ne bi, međutim, značio jedino kršenje sudske odluke o zabrani obavljanja gradonačelničkih poslova, što je, ako smo dobro razumjeli tu odluku, samo po sebi dovoljno za gradonačelnikov povratak u pritvor, nego bi osvijetlio činjenicu da se Gradom upravlja duboko ilegalno. U svakom slučaju, danas je potpuno jasno da građani Zagreba ne znaju i ne mogu znati tko zaista vodi glavni grad.

Interesi skupina

Stanje neznanja o upravljanju Zagrebom - a takvo je stanje trenutno na djelu -predstavlja najveću institucionalnu političku krizu u Hrvatskoj unatrag dugo godina. Takvo je stanje potpuno neizdrživo, želimo li sustav u kojem postoji minimalna transparentnost i odgovornost političara i javnih službenika. Takvo je stanje znatno gore od situacije koja je nastala na državnoj razini, poslije Sanaderove ostavke početkom srpnja 2009. godine.

Točno je da Jadranka Kosor tog ljeta nije imala nikakav legitimitet da preuzme Vladu, jer su građani glasovali za Sanaderov program, za Sanaderov personality i za Sanaderov HDZ. Ali, gospođa Kosor vrlo je ozbiljno shvatila posao predsjednice Vlade i predsjednice HDZ-a, pa se barem znalo tko je na vlasti, i tko je odgovoran za sve važne poteze vlasti, od državnog proračuna do vanjske politike. U Zagrebu se sada definitivno ne zna tko je na vlasti.

A netrasparentnost vlasti idealan je poligon za polulegalno ostvarivanje svih mogućih, osobito ekonomskih interesa. Ne postoji, zapravo, ništa gore za demokraciju nego kada se vlast pomiješa i premreži s interesima pojedinih društvenih skupina i kada pitanje obnašanja vlasti postane toliko nejasno da se čak ne zna čiju odgovornost valja tražiti za određene poteze. Odobri li, recimo, Grad Zagreb neku novu višemilijunsku zamjenu zemljišta, koja se može činiti štetnom, tko će odgovarati? Zar uistinu jedino njeni formalni potpisnici?

Nepostojanje stvarnih institucija vlasti u Zagrebu samo je vrhunac rušenja ili pokušaja rušenja brojnih drugih institucija vlasti u državi. Već skoro dvomjesečni prosvjed ratnih invalida pretvorio se u čisti pokušaj rušenja jednog od simbola “jugoslavenske i komunističke vlasti”. To što invalidi, nadahnuti HDZ-om, u svom suborcu Predragu Matiću, uništavaču osam srpskih tenkova u Vukovaru, danas vide simbol jugoslavenske i komunističke vlasti, vrlo snažno svjedoči o stupnju njihove izmanipuliranosti. I suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj također predstavlja ozbiljno rušenje državnih institucija, koje je odobrilo hrvatsko sudstvo.

Snažna država

Ponovo naglašavamo da se Perkoviću, Mustaču i bilo kojem drugom pripadniku Udbe umiješanom u politička ubojstva svakako mora suditi, ali u Zagrebu, već i zato što zemlje koje drže do svojih institucija nikada ne izručuju šefove svojih obavještajnih službi. Naposljetku, i nogometni cirkus koji nam se događa unatrag desetak dana zorno svjedoči u unutarnjem urušavanju društvenih institucija. Istini za volju, Hrvatski nogometni savez institucija je koja je uništila samu sebe, zbog financijskih interesa , taštine i upitne društvene inteligencije vodećih ljudi hrvatskog nogometa.Premda sam, načelno, protivnik snažne države, državne represije i prevelikih ovlasti političara i političkih tijela, današnjoj Hrvatskoj potrebna je snažnija, efikasnija, transparentnija i vrlo strogo nadzirana država, i to osobito na središnjim razinama, poput Markova trga, ili gradonačelničkih ureda u velikim gradovima.