Ovakvu Španjolsku je mogao pobijediti jedino Jose Mourinho

JOHANNESBURG - Za najboljega nizozemskog nogometaša svih vremena Johana Cruyffa ne zna se je li bio bolji nogometaš ili trener. Po njegovu je receptu stvorena današnja Barcelona, a čak osam katalonskih nogometaša igralo je u finalnoj utakmici, osam igrača rođenih u Cruyffovu “laboratoriju”, odgajanih na njegovoj nogometnoj filozofiji, donijelo je prvu krunu svjetskog prvaka u - Madrid.

U finalu je stradala prva Cruyffova domovina, a izbornik Bert van Marwijk je izjavio: “Oči su nam bile prevelike, htjeli smo više hrane nego što je Victoria Beckham drži u hladnjaku”. Naslov prvaka, ipak, prevelik je zalogaj za ovu generaciju nizozemskih igrača, mnogo slabiju od one iz 1974. godine (Cruyff, Neskens, Krol, Rensenbrink, Van Hanegem...) ili iz 1990. ( Van Basten, Gullit, Rijkaard), pa čak i od one iz 1998. godine ( Bergkamp, Kluivert, Seedorf, Davids, braća De Boer), koju je Hrvatska pobijedila u pariškom Parku prinčeva. Wesley Sneijder nije novi Cruyff, iako se ne mogu oteti dojmu da Arjen Robben, bez obzira na dva povijesna promašaja u svojoj najvećoj utakmici, spada među top-pet igrača na svijetu.

Portugalčev pečat

Od ove Španjolske jači je samo - Jose Mourinho. Kao što su Helenio Herrera, Stefan Kovacs, Branko Zebec i Johan Cruyff oplemenili nogomet posebnim pristupom igri, tako je i Jose Mourinho utisnuo najdublji pečat u današnji nogomet, koji nije po ukusu nogometnih romantičara, ali - samo on je pobijedio i Chelsea (koji je sam stvorio) i Barcelonu s Messijem. Da je on sjedio na nizozemskoj klupi, pobjednik bi se zvao drukčije, bez njega su Julio Cesar, Maicon, Lucio, Milito i Sneijder gubitnici! Protiv Mourinhova načina ne bi mogli ni Iniesta, ni Xavi, ni Robben, nije mogao čak ni Ivica Olić.

Uz napomenu da je Diego Forlan ipak izabran za najboljeg nogometaša turnira, da je trener svih trenera Oscar Tabarez, da je Njemačka, uz Španjolsku, igrala najbolji nogomet, opraštamo se od prvoga Svjetskog prvenstva na Crnom kontinentu. Još danas vlada kaos na aerodromu u Johannesburgu, na letovima za Europu nema niti jednog slobodnog sjedala, a slika o Južnoj Africi se iz temelja promijenila. Nije bilo sigurnosne “apokalipse”, osjećali smo se ugodno i sigurno, čak i u ozloglašenom Hillbroxu, najopasnijem kvartu na svijetu, gdje se ulica kojom sam hodao u ponoć zove “Rizik Street”, čak su i tamo bili - frendly.

- Nadam se da će ljudi 2018. godine u Engleskoj s istom strašću pratiti nogomet kao što je to bilo u Južnoj Africi - izjavio je na odlasku legendarni nogometaš Liverpoola i “tri lava”, John Barnes.

Južna Afrika od jučer živi za 18. srpnja, Dan Nelsona Mandele, prvoga crnog predsjednika Južne Afrike, za ragbi turnir Tri nacije - na Soccer City stadionu obračunat će se Južna Afrika, Novi Zeland i Australija, tri vodeće svjetske ragbi nacije. Uskoro počinju i nacionalno nogometno prvenstvo te veliki obračun Kaizer Chiefsa i Orlando Piratesa, koje vode bivši igrač Partizana Vlada Vermezović i Nizozemac Ruud Krol.

Pamtit ću Forlanove golove

Prvenstvo ću pamtiti po fantastičnim golovima Diega Forlana i nadam se da neće odustati od SP-a za četiri godine u Brazilu (tada će mu biti 35 godina). Pamtit ću ga i po izjavi Wesleyja Sneijdera: “Bolje da mi na klupi sjedi Mourinho, nego idiot poput Maradone ili Dunge”. A “bijelog Pelea” Waynea Rooneyja ovdje će pamtiti samo po psovkama.

“Je.. se”, rekao je južnoafričkom sucu Jeffu Sologilwenu nakon jedne problematične prosudbe. Neću više susretati škrtu novinarku iz Malezije, koja je svaki dan posuđivala moje novine i čudila se: “Zar je Slaven Bilić još izbornik Hrvatske, a vas nema u Južnoj Africi?”

Odigrana je posljednja minuta jedne nogometne fantazije, što je ovo prvenstvo doista i bilo; iz kolonijalno uređenoga Bryanstona, s uslužnom poslugom, vraćam se na Borongaj, u naručje najdražoj od svih žena, u Maksimir, na “najljepši stadion na svijetu” i u grubi svakodnevni europski život. I doista ne mogu razumjeti idiota koji je izmislio poslovicu “kod kuće je najljepše”.