LABIRINT POLITIKE

OVAKVA HRVATSKA ZASLUŽILA JE KOMESARA ZA IMENOVANJE ULICA I TRGOVA Ovo je pravi cilj Hasanbegovićeve provokacije s Rankovićevom i Ulicom Crvene armije

Zlatko Hasanbegović
 Damir Krajač / CROPIX

Tomislav Karamarko najveća je nepogoda u novijoj hrvatskoj politici. Bivši šef HDZ-a izvukao je iz boce najgore duhove u ovoj zemlji, od pobornika NDH i vjerskih fanatika do mutnih tipova koji su zbog sudjelovanja u Domovinskom ratu, u korist vlastitih beneficija, isisali posljednju kunu iz državnog proračuna. Karamarkovom zaslugom, Hrvatska je opet gurnuta u ratne devedesete, samo što se sada ne brani od agresora, nego verbalno i ideološki ratuje sa svim susjedima, a i unutar sebe, desnica protiv građanske opcije, Crkva sa sekularistima, a NDH-zijski apologeti s antifašistima.

Ali u svom tom crnilu koje je prosuo Karamarko, postoji onaj koji je najgori od najgorih, koji se odjednom pojavio ni iz čega, čija je stranka na 1,2 posto podrške birača, a njegova osobna niti toliko, ali, koji unatoč vlastitoj ništavosti, utječe na svakodnevicu u ovoj državi. Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture i zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku, najmračnija je politička zaostavština Tomislava Karamarka.

Dramatično nekompetentan, postao je ministar, evidentni revizionist, sada odlučuje o tome kako će se zvati ulice i trgovi grada Zagreba, i razumljivo, čini to tako da se svakom pristojnom čovjeku mora zgaditi pomisao na politiku.

Najnoviji potez je da je kao predsjednik Odbora za imenovanja naselja, ulica i trgova Skupštine Grada Zagreba, stavio na dnevni red sutrašnje sjednice Odbora, prijedlog o imenovanju Ulice Crvene armije i Ulice Aleksandra Rankovića u Zagrebu. U pitanju je glupa, ali smišljena provokacija.

Kada je u listopadu prošle godine u igrokazu Milana Bandića, bista Ive Lole Ribara, koja je 90-ih godina bila otuđena, vraćena u park na uglu Prilaza baruna Filipovića i Selske ulice u Zagrebu, Hasanbegović je to nazvao uzurpacijom. Zabavno je znati kako intelektualnom guruu ovdašnje revizionističke desnice više odgovara Leka Ranković, Srbin i ortodoksni komunistički zločinac, od Ive Lole Ribara, koji je bio Hrvat, a i nije stigao sudjelovati u poslijeratnoj osveti jer je poginuo 1943. godine. Hasanbegovićev postupak je kao kada bi ekstremisti njemačkog AfD-a, predložili u Berlinu podizanje spomenika Lavu Trockom. No u suštini, to je sitni ekshibicionizam osobe koju je karamarkizacija izbacila na površinu i sada parazitira u močvari hrvatske politike.

Istovremeno je šteta jer ovakav um nije moguće vratiti u 1945., kada je Zvonimirova postala Ulicom Crvene armije, Varaždinska tj. današnja Ulica grada Vukovara Moskovskom, a Trg Petra Krešimira IV. Trgom generalisimusa Staljina.

Mada, koliko god Hasanbegovićev ekshibicionizam može djelovati glupo, ima u tome logike. Kako smo već napisali, jasno je da nitko normalan neće ni razmišljati o Rankovićevoj ulici igdje u Hrvatskoj, ali zec leži u drugom grmu. A to je prijedlog vraćanja Ulice 8. svibnja, dana kada su partizanske jedinice 1945. ušle u Zagreb, čime je NDH stavljena ad acta. HDZ je u devedesetima ukinuo i Osmi svibanj, onda je 2011. tadašnji predsjednik Ivo Josipović predložio vraćanje te ulice, i o tome će sutra raspravljati zagrebački vijećnici. A kako je teško osporiti značaj spomenutog datuma, Hasanbegović se sjetio kako je najbolje izazvati kakofoniju, tako što će se istovremeno pričati o 8. svibnju i Rankoviću, pa ih povezati, i nakon toga, nema šanse za izglasavanje odluke koja bi podsjetila na važnost dana kada je ustašija pobjegla iz Zagreba.

U stvarnosti, Zlatko Hasanbegović tek je druga strana desničarskog povijesnog revizionizma. Maknuo je Titov trg, osramotio Hrvatsku idejom micanja Ulice Tomaša Masaryka, i davanjem jedne ulice Filipu Lukasu, duboko kompromitiranom konfidentu ustaškog režima. Jer dok se javnost fokusira na Rankovića i Crvenu armiju, paralelno traje nova operacija kojom se žele umanjiti zločini u nekadašnjem logoru u Jasenovcu.

Tako je u prošlotjednoj emisiji “Bujica” Igor Vukić ponovno osporio podatke o 83.000 jasenovačkih žrtava, i založio se za “istraživanje Jasenovca kao jedne od glavnih točaka zbog čega će Vladi predložiti osnivanje tijela u koje će ući istraživači različitih provenijencija i iz različitih zemalja”. U emisiji se javio i slovenski kvazipovjesničar Roman Leljak, i hladno zaključio da je bilo samo 1654 jasenovačkih žrtava.

Ne bismo rekli da sve to slučajnost jer je prošli tjedan identičan prijedlog plasirao i Glas Koncila (u kojem razni autori već godinama objavljuju tekstove kako su većinu žrtava u Jasenovcu pobili partizani, a ne ustaše), u komentaru glavnog urednika don Ivana Miklenića, gdje se ponovno spominje “srbijanski mit o Jasenovcu“ kao “smišljena propagandna prevara”. A zatim - Miklenić je također zatražio da “hrvatske državne vlasti” organiziraju iskapanja i pokušaju doći do podataka u arhivima u Srbiji, i to bez “podlijeganja propagandistima jasenovačkog mita u Hrvatskoj”.

Na jednoj strani se ignorira važnost 8. svibnja 1945., a na drugoj osporavaju ustaški zločini u Jasenovcu. Takva Hrvatska zaslužuje Zlatka Hasanbegovića kao komesara za imenovanje zagrebačkih trgova i ulica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:03