PIŠE JURICA PAVIČIĆ

OPTIČKI DANKE DEUTSCHLAND Zašto nitko ne podiže stožere za obranu i ne grmi o rasprodaji strateških dobara?

 Saša Burić

U ovih dvadeset i pet godina otkad su Hrvati - kako se kaže - “svoji na svome”, normalni građani ove zemlje, u nemali su se broj navrata morali crvenjeti od stida zbog nacionalnih ponižavanja koja su im priredili “pravi patrioti”. U toj tužno-smiješnoj niski - međutim - malo se što može usporediti s pjesmom “Danke Deutschland”.

Pjesma “Danke Deutschland” - za one koji ne pamte - pojavila se na hrvatskoj državnoj televiziji u jesen 1991. Bila je to ratna jesen, Hrvatska se očajnički oružano branila, a inozemstvo je još uvijek oklijevalo hoće li je priznati. Glavni lobisti “hrvatske stvari” bili su njemački premijer Helmut Kohl te ministar vanjskih poslova Genscher. Te jeseni na hrvatskoj TV pojavila se dotad anonimna i ne baš najmlađa pjevačica Sanja Trumbić koja je urešena svježim minivalom i u mirnodopski rozastom kompletiću otpjevala pjesmu zahvalnicu milom političkom sponzoru. “Danke Deutschland, vielen Dank, wir sind jetzt nicht allein” pjevala je te jeseni rozasta Sanja Trumbić, zahvaljujući u eteru Njemačkoj za “liebe Geschenk”. Dok su se građani ove zemlje s mrvom samopoštovanja snebivali i zgražali pred tom samokolonijalnom dodvornošću, simptomi epidemije germanofilstva tih su godina samo bujali. Kohl i Genscher u Trogiru su još živi dobili glavnu kaletu u povijesnoj jezgri, Genscher je za života na Braču dobio spomenik (!), a provincijski liberali uokolo su paradirali u zaštitnom Genscherovom odjevnom fetišu: žutom liberalnom điletu. Mercedes “okaš” ovalnih farova dobio je pučki nadimak “genšer”, a barem dva kafića u Splitu i u Okrugu nazvani su Cafe Genscher - doduše, nije jasno da li po ministru ili po autu.

Nejako čedo

Ali, germanofilija tih godina nije bila domena samo supkulturnog treša. Danke Dojčland obuhvatio je i kulturne i akademske sfere. Silni historici pisali su referate o franačkim osvajanjima kao “ulasku u europski kulturni krug”, Ljudevit Posavski i Zrinski Frankopani najednom su postali “partizani”, a od kneza Borne preko Jelačića i divizija pod Staljingradom pa sve do Kohla povijest se tumačila kroz novi narativ: o velikoj Njemačkoj koja uvijek jest i uvijek hoće povijati štićenicu Hrvatsku kao nejako čedo.

Kako je tekao drugi dio pogodbe iz ‘91., danas manje-više znamo. Cijeli razlaz “neprirodne versajske tvorevine” na koncu se sveo na povratak u 19. stoljeće, na geopolitičko stanje u kojem su štokavski pravoslavci odabrali biti ruska, štokavski muslimani turska, a štokavski katolici austro-njemačka kolonija. Kao dio te pogodbe, “Germani” su u Hrvatskoj postali vlasnici banaka, novina, telefonskih vodova, pa čak i telefonskih šahti. Ono što je u eri Sanje Trumbić bila patriotska zahvalnica, u međuvremenu se pretvorilo u ironičnu primjedbu koju biste čuli svaki put kad bi netko u HT-u dobio otkaz.

Konzervativni mit

Germanofilija je - međutim - ostala nepomućeno dio hrvatskog konzervativnog političkog mita. Kad političari s konzervativnog pola kritiziraju Milanovićevu Vladu, onda se i s razlogom i bez razloga često Milanoviću nabija na nos da je “pokvario odnose s Njemačkom”. Njemačka se na nas ljuti, reći će. Ljuti se jer ne štedimo. Ljuti se jer nismo predali udbaše. Njemačka će suditi udbaškim ubojicama, ako mi nećemo. Njemačkoj se ne sviđa Milanovićeva politika. Njemačka bi više bolnih rezova. Njemačka se (tada - doduše - potpuno s pravom) ljuti što prtljamo po Zakonu o uhidbenom nalogu. Na koncu, Angela Merkel nije došla u Zagreb na dan pristupanja EU, što je u konzervativnom političkom imaginariju doživljavano baš kao da mama nije došla na maturu vlastitom sinku. Zagađeni odnosi s Njemačkom na koncu su postali i predmet predsjedničke kampanje. U kampanji, Josipovića se napadalo da se previše posvetio “regiji”, da je zapustio “tradicionalna savezništva”. A novoustoličena presjednica hitno je pohitala u Berlin gdje su ona i Merkel fino divanile o tome kako je Zoki grozan. Predsjednica je - kako bi njeni navijači rekli - počela “ispunjavati obećanja”, a jedno od tih obećanja bilo je da nas Nijemci opet - zavole.

A onda je s tom “ljubavi” stigao prvi problem.

Ovih dana - naime - doznalo se za još jedan razlog zašto se Angela Merkel “ljuti”. Hrvatska - naime - kani jedan dio novca iz Junckerove košare Djeda Mraza iskoristiti i za to da proširi mrežu optičkih kabela te dovede kvalitetni internet u zabačene krajeve. Ono što je - kako čitamo - predmet prijepora je Vladina odluka da tu novu mrežu radi od nule, javnim novcem i kao javnu. Onaj kome se to ne sviđa je HT (Deutsche Telekom) kojem se čini jeftinije i smislenije da se tim parama nadogradi njihova, pa da oni mogu i mrežu i socijalističke šahte kojima vodovi prolaze preprodavati konkurenciji. Nakon tri godine ideološkog vrludanja, Milanovićeva Vlada opet se sad malo igra socijalističkog etatizma, a to - čitamo - Nijemce “ljuti”. I mi bismo se vjerojatno ljutili, da smo oni. Ako već daju pare za neke južnjačke lijenčine, rezoniraju valjda Nijemci, pa bar da ti “Grci-to-be” naše pare potroše na - našu firmu.

Što je u tome štos? U tome što slučaj hrvatskih optičkih vodova ima sve idealne sastavnice za nacionalističku “svoj-na-svome” paranoju. Za početak, ti su vodovi ranjivo mjesto nacionalne obrane. Kolega Krešimir Žabec u ovim je novinama u zanimljivom članku upozorio da ako je Deutsch Telekom vlasnik telefonske mreže, Njemačka može dobiti izlist svakog ministra, policajca ili špijuna. Nadalje, telekomunikacijski su kabeli klasični komunikacijski monopol - baš kao autoput, s tom razlikom što je autoput u današnjem svijetu nemjerljivo manje važan. Oni su važni za obranu i nacionalnu sigurnost kao što je važan i Imunološki zavod. Njih će se graditi europskim, dakle javnim novcem. O njima ovisi cijela buduća digitalna ekonomija, od softverskih i dizajnerskih firmi do tričave web prodaje. U cijeloj priči - ukratko - postoje svi zapaljivi elementi za savršeni val nacionalne moralne panike. Nitko, međutim, ne podiže “stožere za obranu”. Nitko ne grmi o rasprodaji strateških dobara. Nitko u Savskoj 66 ne skuplja po 100 kuna donacija za očuvanje optičkih vodova. Nitko ne spominje referendum. Ne javlja se Iustitia et Pax. Nitko ne proziva Kolindu Grabar Kitarović što ide na noge “zavojevaču” koji hoće naše kabele. Nitko na presicama ne proziva predsjednicu “koja ispunjava što je obećala” i ne pita je što je obećala u Berlinu.

Pavlovljev refleks

Za to mogu postojati dva razloga. Prvi od njih je banalni politički Pavlovljev refleks. U jednostavnom, crno-crvenom svijetu u kojem žive naša crkva i desnica, SDP ne može biti branitelj suverenosti čak i kad jest, kao što HDZ ne može biti remetilac suverenosti čak i ako jest. U tom svijetu, uloge su fiksno i vječno podijeljene, pa tako i ovaj put. A drugi razlog - čini mi se važniji - jest taj što za našu bauštelsku, kolonijalnu desnicu Njemačka po definiciji ne može biti u krivu. Ona je u pravu kad hapsi naše špijune umjesto nas, u pravu je kad reformira našu ekonomiju umjesto nas, pa onda mora da je u pravu i kad hoće posjedovati naše komunikacije umjesto nas. Takvo je razmišljanje - naravno - legitimno. No, ono što jest smiješno je kad ljudi koji zagovaraju takvu podložnost sebe zovu državotvorcima. Jer, za razliku od nas “nedržavotvornih” njima je očito ideal od ove zemlje napraviti - koloniju. To je, ispada, nešto što se u ovoj zemlji nije promijenilo još od doba Sanje Trumbić i “Danke Deutschland”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 12:25