RIMOVANJE

Oni koji su razarali i dalje su nam bliži od onih koji su stvarali

Castro još nije ni sahranjen, a Moskva mu već daje ulicu. Blaženo Blato (na Korčuli): ulice imaju brojeve
 Enrique De La Osa / REUTERS

Pokojni Fidel Castro još nije bio ni sahranjen, a ruski glavni grad Moskva već je najavio da će jednu ulicu dati tome osvjedočenom prijatelju. Blaženo Blato (na Korčuli): ulice imaju brojeve, kao da smo na Manhattanu.

Nazivi ulica i trgova nekada su korišteni radi orijentacije. U Zagrebu ih ima još koje se zovu po zanatima koji su se u njima obavljali: Kožarska, Zvonarnička, Mesnička… Dok je Ilica još bila ilovača kojom je tekao potok, Duga ulica se penjala s Harmice do Kamenitih vrata, a zvala se tako jer nije bilo dulje ulice. U Dubrovniku je i danas jasno gdje je Prijeko a koja je Široka. U Splitu gdje tražiti onoga kome je adresa Iza Svete Marije ili Iza Lože. Jednako tako bilo je po svim gradovima u Evropi: ulica i trg nosili bi naziv po nekome objektu, ili po nekoj namjeni, ili po inoj nekoj osobini, a ljudi bi se orijentirali po tome, nezbunjeni i neopterećeni. Sve dok nismo počeli oponašati pse i mačore.

Dok mi svoj teritorij obilježavamo međama i granicama, carinama i žilet-žicama, te priproste zvijeri se još samo prave da su gospodari teritorija koji obilježavaju lako sperivom tekućinom: mačci iz zato kreiranih žlijezda, psi naprosto dignuvši nogu i umjereno olakšavši mjehur. Po ponašanju ostalih pasa koji onuda prolaze, pa ponjuškaju prije nego i sami dodaju informaciju o polaganju prava na ozemlje, lako je shvatiti da im ulični uglovi služe i kao informacijski medij, donekle dijakronijski, za razliku od sinkronijskog laveža ili, ne daj Bože, tužnog zavijanja.

Tako smo i mi, čeljad, ne sva, nego odabrana između nas, počeli rabiti ulične uglove kao informacijski medij obilježavanja teritorija, sinkronijski i dijakronijski: ulice su podobivale nazive koji simboliziraju posjed: nacionalni, idejni, kulturalni itd. Dobile su nazive po ličnostima, datumima, događajima. Po kojima? Zaboga, po našima.

Potpuno pseći, ali ne onako dobrodušno blentavo kako čine naši četveronožni sudruzi (i sami mahom svedeni na simbole: imutka, pripadnosti, ponekad i puke usamljenosti), kako koji novi "mi" dosegnu višnju vlast (kako je to govorio Puškin), tako dignu nogu pored uglova, otpišaju prethodni naziv i stave novi. Ili onaj davno raniji.

Točno kao u svatovcu: "Bolji naši nego vaši/Naši vaše nadigraše" (koji put korijen nije -igr- nego onaj prostiji, takoreći tvorbeni). U klasično doba to se zvalo damnatio memoriae, zatiranje spomena.

Splitom je u sto godina prošlo tako nekoliko plimnih valova promjena nazivlja: 1918, 1941, 1943, 1944, 1954, 1991… Čak su se i simboli morali presvlačiti: Ulica oslobođenja postala je Ulicom slobode, razlika za vola ubit'. Nije ni Zagreb bolje prošao: tu su i Hrvatske velikane šetali s kraja na kraj Račkoga, kao psa ujutro.

Po drugi put ove godine na redu je lustracija Josipa Broza Tita s uličnih tabli. Titove obale su ukinute npr. u Zadru i Splitu, gdje je maršal bio barem zapovjedno odgovoran što su ti gradovi u Hrvatskoj. Znali su građani zašto im je to smetalo.

U Zagrebu, prije četrdesetak godina, kružila je pitalica: "Znaš li kako će se zvati Trg maršala Tita za deset godina?" "Kako?", odgovorila bi žrtva. "Aha, sumnjaš!" - glasila bi poenta.

Tada sam predlagao da Trg, koji je prethodno nosio ime i Aleksandra I. Ujedinitelja, i Ante Pavelića, radi štednje bude nazvan Trgom našega najvećeg sina, pa smo mirni. Ako želimo suziti izbor, što ga ne nazovu Trgom Franje (I) Josipa - pa su odjednom riješeni i Franjo Josip I, kojemu je ove godine bila 100-godišnjica smrti (sic transit gloria mundi) i u čija doba su Khuen i Kršnjavi taj Trg uobličili, i Josip (po kojemu se sada zove) i Franjo (koji ga nije dao)? To bi bilo racionalno rješenje, poput susjednoga Trga Mažuranićâ, gdje ih je također troje (a što bi ih koštalo da dodaju i Ivanu?).

Svojedobno sam predlagao - kao i obično, posve bez uspjeha i bez odjeka - da na ploče s nazivima ulica i trgova ne ide nitko živ, a ni mrtav manje od 50 godina, te da vojnicima i političarima mora proteći barem 100 godina časne smrti prije nego po njima nazovu prometnicu ili javnu ustanovu, dakle kada su od živih dovoljno daleko da bi ih još dijelili i boljeli (taman je toliko i malo više trebalo da Jellačić izgubi status političke teme, zajedno s drugim "l" iz prezimena).

Dovoljno je, k vragu, prebrojati koliko je na tim našim pločama političara, vojnika, a koliko učenjaka, umjetnika. Oni koji su razarali i dalje su nam bliži od onih koji su stvarali - a rugali smo se budali koji se hvalio da se njegovi barem znaju tući. Izmjenjuju se različite verzije hrvatskih branitelja, od Nikole Jurišića nadalje, molim, savršeno u redu, ali zašto je tako malo hrvatskih graditelja, zašto nema hrvatskih hranitelja?

Blaženo Blato (na Korčuli).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:05