Oj Simpson - konačno osuđen

NEW YORK - Kriv je! Kriv je! Kriv je!... i  tako dvanaest puta zaredom, za svaku točku optužbe. Nakon točno 13 godina, riječi su kao utjeha ili dugo iščekivana moralna odšteta odzvanjala u ušima velikog dijela Amerikanaca. O.J. Simpsonovo lice se zgrčilo i ostalo u nevjerici. Bio je naučen iz sudnica izlaziti na velika vrata kao slobodan čovjek, a ovaj puta je zbunjen i u pratnji policajaca prošao ispod velikog natpisa “pravda je jedanaka za sve”. Na sporedni izlaz i s lisicama na rukama.



Točno na godišnjicu završetka postupka u kojem je O.J. Simpson, legendarna zvijezda američkog footballa, oslobođen optužbe za ubojstvo bivše supruge Nicole Brown i njenog prijatelja Rona Goldmana, proglašen je krivim za otmicu i oružanu pljačku u Las Vegasu. Početkom prosinca sudac će izreći kaznu koja može ići od 15 godina do doživotnog zatvora.



Nakon kaznenog i građanskog postupka protiv njega zbog dvostrukog ubojstva, O.J. je ostao na slobodi, ali bez posla, bez nekadašnje slave i bez dolara u džepu. Gadljiva i istodobno patetična figura, koja već 13 godina glumi samog sebe iz nekih drugih vremena, nesposoban da se prilagodi novom životu, da živi bez obožavatelja, ljubavnih pothvata, luksuza, bogatih prijatelja. Iako je u kaznenom postupku oslobođen optužbi, tijekom građanskog postupka, u ponekad neshvatljivim zavrzlamama američkog sudstva, O.J. je proglašen krivim za oba ubojstva i kažnjen sa 33,5 milijuna dolara odštete obiteljima ubijenih.



Međutim, od silnih milijuna koje je zaradio na sportskim terenima i filmskim setovima, O.J.-u više nije ostalo ništa. Sloboda košta, a njegov zvjezdani odvjetnički tim iz 1994. je zahtijevao da bude plaćen “po satu”. Otad O.J., tj. Orenthal James Simpson živi od 300.000 dolara godišnje mirovine, koju je zaradio kao profesionalni igrač footballa. Za većinu Amerikanaca nedostižna svota, ali ne i za nekoga tko je bio navikao govoriti u milijunima.



Još ošamućen slavom koju mu je donijelo devet mjeseci suđenja u Los Angelesu, kada je svaki Amerikanac, a i šire, zapamtio njegovo lice, pretpostavljao je da će lako nastaviti s glumačkom karijerom (Casandra Crossing, Kristalni pakao, TV serija Korijeni) ili onom sportskog novinara. Međutim, bio je popularan, ali ne i poželjan, te nailazi na neslužbeni bojkot televizija i filmske industrije.



Ovih trinaest godina O.J. je uživao u slobodi, ali sigurno nije bio sretan. Čovjek koji bježi od svoje vlastite sjene, provlačeći se kroz novinske stupce najjeftinijih trač magazina, koji se prodaju na blagajnama samoposluživanja, kumuje diletantskim gol-turnirima i noćnim klubovima za umirovljenike. Uvijek u zagrljaju nekog starijeg i ružnijeg Nicolinog klona. Uvijek u društvu nekih manje bogatih i moćnih ljudi.



Otežao, ugaslog pogleda, podbuhlog lica, osjećajući da su mu stalno za petama, vrebajući na prvi njegov pogrešan korak. Pogotovo Fred Goldman, Ronov otac, koji ga je godinama slijedio poput sjene, ne dopuštajući mu da se opusti, taj brkonja koji se zakleo da će živjeti do sto godina ako treba, kako bi ga vidio iza rešetaka.



Vjerojatno se O.J. u “gradu grijeha”, Las Vegasu, osjećao na svome. U anonimnosti jednorukih jackova i kasina u periferiji, u bezimenim susretima jednako očajnih, u vječnom polumraku igračnica, gdje se traže vizit karte, a ne osobni dokumenti, moguće je da je zaboravio da je za mnoge samo plijen, te se opustio i osjetio dovoljno sigurnim.



I jedino je među izgubljenim polusvijetom Las Vegasa mogao naići na tipa poput Thomasa (Tom) Riccija, preprodavača sportskih suvenira, koji je od posrnulih sportskih zvijezda otkupljivao suvenire, točnije, njihove majice, rukavice, lopte, palice, trofeje, medalje, autograme. Robu koja na američkom tržištu ima svoje brojne i vjerne kupce. I O.J. je već odavno bio ispraznio svoje ormare i police, skinuo uokvirene fotografije sa zida i polako rasprodao svoju materijalnu prošlost.



Nepoznatom kupcu prodao je i svoj najvredniji trofej, Heismann, koji mu je uručen za najboljeg sveučilišnog igrača godine. Taj isti Riccio mu je dojavio da u hotelu Station Palace, na periferiji grada, dvojica preprodavača namjeravaju organizirati aukciju s nekim njegovim suvenirima. Skupivši još četvoricu nazovi-prijatelja, 13. rujna 2007. O.J. je upao u sobu dvojice kalifornijskih kolekcionista, koji su upravo na stolove slagali suvenire, pokušavajući jeftinoj sobi dati dojam aukcijske kuće.



Čim je pokupio ono što je smatrao da mu pripada, među kojima i crno odijelo koje je nosio na dan kad je oslobođen, petorica su izašla iz sobe. Kolekcionari su u nevjerici odmah nazvali policiju. “Opljačkao nas je O.J. Simpson....” Uhićen je dva dana kasnije. “Nevin sam, ovo je još jedan pokušaj da me se stjera u kut.



Prosinac 1973.  O. J. Simpson na fotografiji snimljenoj 17. prosinca 1973. sa suprugom Marguerite i djecom Jasonom i Arnelle. Tada je proživljavao svoje zvjezdane trenutke kao igrač NFL lige



Ovi suveniri su moji. Ukradeni su i pripadaju meni”, bila je njegova prva reakcija kada ga je u automobilu zaustavila policija iz Nevade. Međutim, u hotelskim hodnicima su bile postavljene kamere, koje su snimile O.J. i njegove ortake, od kojih su dvojica bila naoružana. Osim toga, izgleda da je Riccio dao postaviti kamere i prisluškivače i u hotelsku sobu. One su, osim O.J.-ovog kočijaškog rječnika, potvrdile prisustvo vatrenog oružja. Je li Riccio to učinio kako bi se doživotno mogao hvaliti da je upravo on “namjestio” O.J. Simpsonu ili je radio za nekog drugog, zasad nije moguće doznati.



Nakon dvanaestog “Kriv je!”, jedna je žena glasno zaridala. Službenici u sudnici u Las Vegasu morali su joj pomoći da izađe. Bila je to O.J.-ova sestra, Carmelita Durio. Bila je to jeka vriska koji je trajao 13 godina, a oteo se iz grla Freda Goldmana nakon završnog “Nije kriv!” u losangeleskoj sudnici. Tog dana 1995., nakon devet mjeseci trajanja postupka, nitko nije bio veći od O.J. Simpsona. Napokon je iznio savršenu pobjedu. Izašao je na osunčane stepenice suda u elegantnom crnom odijelu, nasmijan i uspravan.



Mislio je da je to početak novog života. Na ulici su, iza metalnih ograda i kolone policajaca, s jedne strane stajali crnci i pljeskali, osjećajući se isplaćenima barem za mali dio nepravdi kojima su bili podvrgnuti stoljećima. Dok su s druge strane ulice stajali bijelci vičući “buuuuu” i osjećajući se isfrustrirano sudskom nepravdom, koja se pretvorila u televizijski cirkus i ništa više. I dan-danas troje od četvoro bijelaca smatra da je O. J. ubio svoju bivšu ženu i njenog prijatelja, dok ga isti postotak crnaca smatra nevinim.



Rođen u Oaklandu, siromašnom i nasilnom dijelu San Francisca, O.J. je uspio izbjeći život u getu jedino zahvaljujući svojem sportskom talentu, koji ga je najprije doveo do Sveučilišta Južne Kalifornije, a kasnije u Nfl, američko prvenstvo u profesionalnom footballu (američkom nogometu). Igrao je na mjestu “running backa”, napadača koji prima loptu i trči naprijed te je nedugo postao idolom navijača Buffalo Billsa. Njegove akcije na terenu postale su legendarne i ušle u sjećanje milijuna Amerikanaca.



Zvali su ga “juice”, džus, sok, zbog njegove sposobnosti da se na neki način dematerijalizira i prođe kroz suparničke redove, sklizne, pobjegne, iscuri. Nakon uspješne sportske karijere, isprobao se kao sportski novinar i glumac na filmu i televiziji. Zajedno s Nicole, svojom drugom suprugom, prekrasnom plavušom njemačkog porijekla, činio je dio najboljeg losangeleskog džet-seta. Za široke mase, u doba dok je Amerika bila još dublje rasno podijeljena nego što je danas, njihova priča graničila je s najljepšom bajkom u kojoj atletski građeni crni princ uzima za ženu raskošnu plavušu.



Na žalost, njihov brak je bio vrlo daleko od savršenstva. O.J. je bio vrlo ljubomoran i agresivan, a otvorena i nezavisna Nicole sigurno nije bila najbolji izbor za njega. On ju je tukao, vrijeđao, prijetio, istim žarom kojim bi je nakon nekoliko sati ljubio. Zarobljeni u tom sadomazo odnosu, začinjenom kokainom i alkoholom, O.J. je nekoliko puta javno nasrnuo na ženu. Jednom ju je vidio za volanom tuđeg Mercedesa, dok je išla na sastanak s ljubavnikom. Skočio je pred nju i palicom za bejzbol porazbijao automobil. Nicole je drhteći od straha gledala u njega. “Slušaj me, krmačo, sljedeći put će se dogoditi tebi, ono što se danas dogodilo automobilu. Jasno?!” Uostalom, već odavno ju je zvao “krmačo” i pred djecom i poznanicima. Da bi joj nekoliko dana kasnije u znak pomirenja poklonio Ferrari 348 spider. Bijeli, naravno.



1992. par se rastaje, a dvoje djece ostaju s majkom.



Ali, tek 12. lipnja 1994. stvarni je kraj bajke o princu i princezi, koja  prelazi u tragediju o Othellu i Desdemoni. Nicole Brown i njen prijatelj Ron Goldman, konobar u restoranu u kojem je upravo bila večerala, pronađeni su mrtvi. Ubijeni su nožem u donjem dijelu losangeleske vile u kojoj je žena živjela, dok je na gornjem katu spavalo njezino dvoje djece. Nema svjedoka i nema oružja kojim je počinjen zločin. Jedini optuženi za ubojstvo je bivši suprug O.J. Simpson, koji je jedini imao motiv - ljubomoru.



Međutim, O.J. je tada još na vrhuncu slave, voljen od milijuna fanova, bogat i priznat, te uspijeva oko sebe stvoriti štit u obliku odvjetničkog “dream teama”. Predvodi ga crnac John Cochran Jr., hipnotizer medija i iluzionist koji upravlja narodnim porotama kako mu drago, a specijalnost su mu odgovori u rimi. Slavan je postao njegov stih sa suđenja, dok je s dva prsta držao vrećicu u kojoj su se nalazile sporne vrtlarske rukavice “If it doesn't fit, you must acquit”, tj. “ako ne odgovaraju, morate ga osloboditi”.



“The Trial of The Century” kako je nazvano, “suđenje stoljeća” za ubojstvo Nicole i Rona trajalo je devet mjeseci, pred dvanaest porotnika, od kojih je bilo 8 crnaca, 2 hispanca i 2 bijelca, od toga 10 žena i 2 muškarca. Simpsonovi odvjetnici su odmah zaigrali na kartu rase. I Los Angeles je spremno odgovorio. Već nakon nekoliko prvih dana, suđenje je prijetilo da ponovo podijeli grad. Rasne napetosti vratile su se da zapale ulice poznate po bandama i rasistički ispadima. Pred sud su svakodnevno dolazili “crni” i “bijeli” navijači, neka vrsta ulične tempirane bombe, koja je opasno odbrojavala otkucaje pred očima odvjetnika, tužitelja, sudaca, novinara, javnosti.



Suđenje je otvorio jedan od javnih tužitelja, Christoper Darden, također crnac, kako bi parirao braniteljskom timu, u sudnici u kojoj je crno i bijelo trebalo činiti kromatsku simetriju. “Gospodo porotnici”, započeo je, “ovaj čovjek je ubio Nicole Brown, jer ju više nije mogao posjedovati, jer više nije bila njegovo vlasništvo. A, pošto nije mogla biti njegova, nije više smjela biti ičija.”



O.J.-ovo lice je ostalo okamenjeno, čak i kad je prikazana fotografija Nicole s prerezanim vratom u lokvi krvi. “Nevin sam”, nastavljao je ponavljati kao u transu od samog dana ubojstva. Osim kada mu je tijekom pogreba, naglas pobjeglo “...problem je, Nicole, da sam te previše volio...”.



Udarci tužitelja smjenjuju se s protudarcima obrane. I tako mjesecima, dok cijeli svijet preko televizijskih ekrana gleda opčinjen prvi pravi reality show, za koji kalifonijski porezni obveznici plaćaju više desetaka tisuća dolara svaki dan suđenja. Javno tužiteljstvo koje želi pod svaku cijenu pokazati da je O.J. bio bolesno ljubomoran i nasilan, donosi audiosnimke iz 1989. kada je Nicole nazvala policiju riječima “...ubit će me, dođite, ubit će me...”. Kada je policija stigla pred vrata vile, našla je ženu u modricama, koja međutim nije bila spremna tužiti svog kućnog mučitelja.



Kao jedan od glavnih dokaza tužiteljstva su tragovi krvi pronađeni na mjestu zločina, kao i u kući udaljenoj tri kilometra u kojoj je živio O.J.



“Postoji staza koju treba slijediti, 36 malih kapljica krvi optuženog, ubijene žene i njenog prijatelja, koje vode od vile u kojoj se dogodilo ubojstvo do optuženikove kuće”, objasnila je Marcia Clark, glavni javni tužitelj. Krvava nit vodi od tijela ubijenih preko O.J.-ove odjeće i obuće, u njegov džip, kuću, na vrtlarsku rukavicu nađenu na travnjaku ispred kuće. 36 krvavih kapi koje spajaju troje u neraskidiv zagrljaj sudbine.



Ubojstvo je bez očevidaca, ako se izuzme neke Mary Ann Gerchas, koja je navodno vidjela četiri nepoznate prilike kako šeću oko vile u kasnim satima. Međutim Mary ne predstavlja vjerodostojnog svjedoka, jer i sama ima problema s pravdom, jer joj nad glavom vise 34 građanske parnice zbog čekova bez pokrića.



Obrana također iznosi tezu kako je teško povjerovati da je optuženik, iako sportske građe, ali svejedno u godinama (tada je imao 47) i prepun sportskih ozljeda, koja je pokazao porotnicima u bizarnom striptizu, podižući nogavice hlača i izvlačeći košulju, mogao savladati i ubiti nožem dvije mlade i jake osobe. I to sve u tišini i bez znakova borbe. Osim toga, oružje kojim je počinjen zločin nije nikad pronađeno, ali se pretpostavlja da se radilo o nožu skakavcu.



Ali, glavni jocker u rukavu prefriganog Cochrana i njegovog “all stars teama” je boja O.J.-ove kože. Cochranova strategija je da obrana ne smije braniti, već napadati. Prvi na redu su zbrčkani i neuredni istražni policajci, koji su navodno mogli nenamjerno prenijeti krvave kapljice iz jedne kuće u drugu, ali i manipulatori dokaza.



Čekali su više od osam sati da žrtvama izvade krv i pošalju na analizu. Istražitelj Fuhrman, koji je otkrio krvavu vrtlarsku rukavicu najprije je govorio o rukavicama, a kasnije o samo jednoj rukavici. Ali, što je još gore, taj isti je rasist, koji je više puta javno izjavio “volio bih sve crnce baciti na hrpu i zapaliti”. Riječi koje su u glavama porotnika ostale zapamćene ne samo kao činjenica, već prije svega kao uvreda.



Porotnicima je bilo dovoljno četiri sata vijećanja da oslobode O.J. Simpsona.



Ispred suda, sve je bilo prekriveno satelitskim televizijskim antenama, masama “za” i “protiv” koje su danonoćno slijedile i nadgledale događaje u sudnici, uličnim prodavačima lutaka s nožem zabijenim u leđima. Od otmice Lindberghove bebe, nijedno suđenje nije izazvalo tako morbidan interes javnosti. Ljubomora, prevara, seks, droga, novci, slava, O.J.-ova priča imala je sve elemente bestselera.



Televizija je u potpunosti prenijela suđenje. Amerikanci su bili opjsednuti od straha da bi sudac Lance Ito, po izgledu samuraj, po ponašanju mlakonja, mogao iz nekog sporednog razloga, poput prikazivanja lica porotnika, ukinuti TV prijenos. I te se opsjednutosti američka javnost više nikad neće riješiti, kao što pokazuju kasnija suđenja Michaelu Jacksonu, Phil Spectoru i Anna Nicole Smith.



Za razliku od vatrometa i televizijske sapunice, koja se mjesecima prenosila iz losangeleske sudnice, suđenje u Las Vegasu je više sličilo na dosadne dokumentarce-svjedočanstva, koja se prenose s tri fiksne kamere i lošim ozvučenjem. I naravno, bez promidžbenih stanki. O.J. je optužen za pljačku nekoliko prašnjavih i pljesnjivih osobnih stvari u otužnoj hotelskoj sobi od 35 dolara na noć. I ovajputa je pokušao pobjeći.



Veselje nakon oslobađanja - O.J. Simpson se veseli nakon oslobađajuće presude koju je porota sastavljena od osam crnaca, dvoje hispanaca i dvoje bijelaca donijela u četiri sata vijećanja



Prije trinaest godina za petama je, osim policije, imao i televizijske kamere CBS-a, koje su iz helikoptera pratile njegovu ludu vožnju, dok su uz cestu pristizali “navijači” bodreći ga da izdrži i jače pritisne papučicu gasa. U Las Vegasu ga je zaustavila anonimna policijska patrola, dok je usamljen pokušao pobjeći, gdje drugdje, nego prema pustinji.



Ovaj put se našao pred sucem i narodnom porotom sastavljenom od 12 bijelaca, od čega 9 žena i 3 muškaraca. Suđenje je trajalo oko dva tjedna u skučenoj i skromnoj sudnici, bez blještavila i navijača.



“Suveniri u toj sobi su bili ukradeni. Pošto su bili moji, imao sam puno pravo da ih vratim. Osim toga, nisam bio naoružan i nitko nije stradao”, branio se O.J. zaključujući svaku svoju izjavu svojim životnom parolom “Nevin sam!”. Javni tužitelj David Rogers mu je odgovorio da je nemoguće provjeriti jesu li suveniri još O.J.-ovi, jer su već dulje bili na tržištu.



Osim toga, Las Vegas nije toliko zaostalo i nerazvijeno mjesto da bi se stvari rješavale na način Divljeg zapada. “Trebao se obratiti policiji kako bi došao do svojih stvari”, izjavio je Rogers.  Kako bi ga proglasili krivim za svih 12 točaka optužnice, poroti je trebalo 13 sati vijećanja.



Slava je dosad uvijek bila na strani O.J.-a. Bilo da mu je pribavljala besplatna pića i zgodne cure s visokih stolaca u noćnim lokalima Floride, gdje se preselio nakon događaja u Los Angelesu, bilo kada ga je u prošlosti spasila sirotinje, zatvora i života bez golf-palice.



Ovaj put mu je vjerojatno okrenula leđa. Ako bude osuđen na doživotni zatvor, kako se nagađa, za otmicu i oružanu pljačku, bit će to vrlo stroga kazna i vjerojatno pokušaj da se ispravi neka stara nepravda. “Dvanaest porotnika je popustilo pred pritiskom javnosti koja mu nije bila naklonjena tijekom posljednjih godina”, tvrdi njegov sadašnji odvjetnik Yale Galent, također sangvinik, ali bez karizme i talenta za strategiju poput Johna Cochrana. Prosječni odvjetnik s puno dobre volje i relativno jeftinom satnicom.



Uostalom, za O.J. je već odavno nastupilo vrijeme mršavih krava. Pritisak javnosti je vrlo jak i pitanje je hoće li sutkinja Jackie Glass biti dosljednija, hladnokrvnija i samostalnija u odlučivanju od svog kolege, mlakog samuraja Ita, te izbjeći da se jedna nepravda ispravi drugom.



Ipak, ima ljudi koji su nakon posljednjeg, dvanaestog “Kriv je!” vjerojatno zaplakali od olakšanja. Fred Goldman, otac onog zgodnog konobara, a u slobodno vrijeme glumca i dilera, Freda, čija je jedina krivnja bila da se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme, i koji već trinaest godina živi za trenutak kada će O.J.-a vidjeti iza rešetaka.



Osuđen za 12 kaznenih djela, uključujući pljačku i otmicu - Sutkinja Jackie Glass koja je predsjedala suđenjem u Las Vegasu. O. J. Simpson bio je optužen za dvanaest kaznenih djela, od kojih su najteža otmica i oružana pljačka, i za svih 12 je proglašen krivim. Po zakonima savezne države Nevada, čovjek ne smije silom oduzeti drugom čovjeku predmet, bilo da on pripada prvom ili drugom čovjeku. O. J. je uzeo predmet koji je pripadao njemu, ali to je svejedno proglašeno pljačkom, još k tome oružanom jer su njegovi suučesnici imali oružje



Stariji gospodin impozantnih brkova i čelične volje, koji poput psa tragača njuška i čeka na pogrešan korak čovjeka kojeg mrzi najviše na svijetu, već je zaslužio mjesto na Wikipediji, Oprahinom kauču i brojnim američkim novinama. Upravo negdje polovicom rujna prošle godine izašao je u knjižarama nešto izmijenjen oblik O.J.-ove knjige “Da sam to učinio”, koju je prije nekoliko godina napisao u suradnji s jednom novinarkom, s ciljem da se izvuče iz dugova i vrati među slavne kojima osjeća da pripada.



Međutim, prava na knjigu sada pripadaju Goldmanu. On je knjigu tiskao uz pomoću jednog malog izdavača iz New Yorka. Neka vrsta ispovijesti, koja to nije. Nesuvisli i šizofrenični tekst, gdje nevina osoba pripovijeda kroz lik ubojice svoju nasilnu biografiju, i koji će sigurno jednog dana završiti na proučavanju kod raznih psihijatara.



Kad ju je prije nekoliko godina O.J. predstavio u izdanju Harper&Collinsa, reakcija javnosti je bila toliko negativna da su odmah morali povući svih 400.000 kopija izdanja, kako ne bi bili optuženi da su zaradili ni cent tog “krvavog novca”. Goldman je ostavio isti naslov, ali s jedva vidljivim početnim “Da”. Tvrdi da knjigu nije izdao zbog novca, mada je već na osmom mjestu najtraženijih u lancu knjižara Barnes& Nobles i među 50 najprodavanijih putem interneta.



O.J. Simpson se trenutno nalazi u Clark County Detention Centeru, očekujući presudu.



Složna porota - Članovi porote koja je bila jedin­stvena oko O.J.-jeve krivice. Za razliku od porote u slučaju od prije 13 godina, u ovoj nije bilo Afroamerikanaca



Iz LA-a preselio na Floridu - pa u zatvor



- 12. lipnja 1994. pronađeni su ubijeni Nicole Brown i Ronald Goldman



- 3. listopada 1995. oslobođen je optužbi za dvostruko ubojstvo



- veljača 1997. u građanskoj parnici proglašen je krivim za patnje nanijete obiteljima ubojstvom Brown i Goldman. Kažnjen je sa 33,5 milijuna dolara odštete



- srpanj 1997. oduzeta mu je vila u Los Angelesu



- 16. veljače 1999. prodaje Heismanov trofej. Kupac ga je kasnije uništio zapalivši ga.



- 2001. seli se na Floridu



- 20. studenog 2006. pod pritiskom javnosti, izdavač povlači iz prodaje knjigu “Da sam to učinio”



- 30. srpnja 2006. federalni sud u Miamiju ustupa prava na neizdanu knjigu obitelji Goldman



- 13. rujna 2007. Goldman izdaje knjigu bez početnog “Da” u naslovu



- 13. rujna 2007. s petoricom prijatelja (dvojica naoružani) upada u sobu hotela Palace Station i odnosi suvenire



- 16. rujna 2007. uhićenje



- 19. rujna 2007. plaća kauciju od 125.000 dolara i odlazi kući na Floridu



- 15. rujna 2008. počinje suđenje za otmicu i oružanu pljačku



- 3. listopada 2008. proglašen je krivim za svih 12 točaka optužnice

Kr onologija sudovanja





Suđenje O.J. Simpsonu sredinom devedesetih bilo je prijelomno. Sve ka­sni­je ge­ne­ra­ci­je od­vje­tni­ka i su­da­ca shva­ti­le su pri­li­ku ko­ju im bi­lo ko­je “high-pro­fi­le” su­đe­nje nu­di - otvo­re­na vra­ta u show bu­si­ness.



To su­đe­nje srušilo je ba­ri­je­re izme­đu vi­je­sti i ja­vno­sti.



Su­ci su po­sta­li TV zvi­je­zde u ra­znim pro­gra­mi­ma ti­pa “na su­du”, od­vje­tni­ci su postali po­li­ti­čkim li­de­ri­ma, a even­tu­al­ne sim­pa­ti­je ja­vno­sti pre­ma okri­vlje­ni­ci­ma postale su va­žnim ele­men­tom u do­nošenju pre­su­de. Pra­vda je po­sta­la bli­ski­ja obi­čnom čo­vje­ku, ali i ma­nje pra­ve­dna.

Prvo suđenje O.J. Simpsonu promijenilo je sve





Ta­ma­ra Ja­drej­čić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:29