OD BEZAZLENOG ESTETSKOG ZAHVATA DO NOĆNE MORE 'Vlastita obitelj nije me mogla gledati, od srama sam godinama živjela u izolaciji'

Fizički izgled bio mi je sve, moj najjači adut, otvorio mi je mnoga vrata u poslovnome svijetu. Počela sam se baviti manekenstvom sa 16 godina, udala sam se za divnog muškarca i dobila prekrasnu kćer. Život mi je bio poput sna, ali samo izvana, ovako svoju priču počinje Carol Bryan.

Sve se promijenilo kad su je 2009. nagovorili da ode pod nož kako bi ostala mladolika.

Nakon što su joj u lice ubrizgali filere, pacijentica se izobličila. Bila je toliko otečena da se, kaže, sramila pojaviti u javnosti.

www.my-plastic-surgeon.com

www.my-plastic-surgeon.com

Očajna Carol svako malo je išla na nove zahvate kako bi popravila štetu, ali bezuspješno.

'Pretvorila sam se u čudovište. Ni vlastita obitelj me nije mogla pogledati. Pala sam u tešku depresiju i počela živjeti u izolaciji', rekla je Bryan.

Poslije četverogodišnje agonije, kći ju je nagovorila da potraži pomoć. Jedini liječnik koji je bio spreman uhvatiti se u koštac s njezinim problemima bio je dr. Reza Jarrahy, jedan od najvećih stručnjaka iz područja transplantacije. U dugotrajnom liječenju pomagao mu je estetski kirurg J. Brian Boyd, koji je Carolinu priču objavio na službenim internetskim stranicama svoje poliklinike.

'Liječnici su me upozorili na rizik, ali nisam imala izbora. Prvi dio bio je najgori. S čela su mi morali odstraniti sve mišiće i tkivo, sve do kosti, a zahvat je trajao 16 sati. Veliki dio kože izrezali su mi s leđa i presadili ga na lice. Nitko mi nije mogao garantirati da će se novo tkivo dobro 'primiti' jer mi je lice bilo zatrovano opasnim kemikalijama koje sam si godinama prije dala ubrizgati nadajući se da ću zauvijek ostati mlada i lijepa', izjavila je Bryan.

Prije spasonosne operacije, nesretna Carol skrivala je lice ispod zavoja jer joj se lice doslovce odvajalo u slojevima, a na lijevo oko vidjela je samo kad bi podignula kožu koja je visila prema čelu.

'Poslije zahvata sam izgubila vid na desnome oku, ali zahvalna sam Bogu i liječnicima što sam uopće živa. Trebale su proći godine agonije, patnje i straha kako bih shvatila što je pravi smisao života. Zahvaljujući svemu što sam prošla, naučila sam biti hrabra, više se ne bojim tražiti pomoć od psihologa i pokazati svijetu svoju unutrašnju ljepotu', zaključila je pacijentica.