Obožavam bicikle i želim da ih svi voze. Ali zašto su biciklisti često - kreteni?

Vvvvušššššš! Pokraj mene je projurio mladić na biciklu i kunem se, da sam koju kilu lakša, zavrtio bi me poput zvrka. Bakica s torbom na kotačiće koja je hodala nekoliko metara ispred mene odskočila je pola metra u zrak i ulijevo, ziher oborivši neki seniorski rekord. Ni ona ni ja nismo ni slutile da nam se približava fantom na dva kotača. Jer tip, jasno, nema zvono.

Odmah sam se pretvorila u nešto što mrzim - bijesnu sredovječnu ženu, prigovaračicu svemu i svačemu, i povikala za njim: Nabavi f*ing zvono!

Da se razumijemo: Volim bicikle. Imam bicikl. Želim biciklističke staze posvuda. Želim da se što više ljudi vozi na biciklima na posao, u školu i općenito posvuda. Ali, želim i da se što više tih ljudi prestane ponašati kao kreteni.

A od svih tema koje muče bicikliste, pješake, vozače automobila, a povezane su s biciklima i vrijede za sve tri ekipe (nedovoljno biciklističkih staza, nepoznavanje propisa, pretjerana samouvjerenost, pješački nemar, vozački nemar, biciklistički nemar, vozačka bahatost), nekako mi najviše i na zadnji, sitni i zanemareni neuron ide baš to vražje zvonce.

Zakon kaže - tehnički ispravno vozilo a.k.a bicikl mora imati zvono (i masu drugih stvari, ali to nije moja tema). Klik, dva, tri i samo na jednom jedincatom sajtu s opremom za bicikle našla sam ih gomilu. O’š ono sa sličicom nepoćudnog Spužva Boba za 49 kuna ili elegantno, crno za 20 kuna, o’š ono koje se oglašava klasičnim zvrckanjem, nježnim cilikanjem ili bi ipak trubicu koja izgleda poput glave slona za samo 15 kuna. Ili još 30-ak vrsta, oblika i boja samo na jednom sajtu.

I nemojte vi sad meni: “Vid’ lude babe od čega ona radi tragediju?” Pa, zvono je simbol, mali korak prema manje stresnom životu.

Svi bi htjeli da netko nešto napravi za njih. Al’ da oni ne moraju ni mrdnut’ nego dođu na gotovo. No, recimo, problem s nedostatkom biciklističkih staza može me živcirati do besvijesti (i živcira me), ali osim mojeg glasa na izborima za onoga tko radi na tome da ih bude više, ne mogu puno pomoći. Nemam veze u obližnjoj asfaltnoj bazi, parni valjak u garaži ni šablone za signalizaciju pa ne mogu preko noći u nekoj gerilskoj pro-bike akciji povući stazu od Prečkog do Borongaja. Al’ investirala sam 30 kuna u nabavku zvonca. Osim silikonske navlake za sjedalo, to je valjda najvredniji dio mojeg prometala koje je tehnički ispravno. Nek’ sam ja luda baba, papak koji se drži pravila, ali mislim da je to normalan pristup vožnji bicikla.

Pitala sam ja i u Sindikatu biciklista o zvoncima i još nekim biciklističkim temama. Oni su sjajni i pametni mladi ljudi koji su se volonterski okupili u udruzi i bave se hvalevrijednim poslom - bicikl svuda, zbog zdravlja, čistijeg okoliša i ljepšeg življenja. Rade na edukaciji, propisima i općenito za dobru stvar.

Da, zvonca su obavezna oprema za bicikliste, no podaci o tome koliko bicikala nema taj dio opreme, napisala mi je njihova glasnogovornica u mailu, ne postoje.

- Na nogostupu sa stazom i u pješačkim zonama primorani smo dijeliti prostor s pješacima pa viši stupanj opreznosti i tolerancije s obje strane pridonosi boljem i sigurnijem suživotu. Žurba ne opravdava “jurcanje” među pješacima i potrebno je prilagoditi brzinu vožnje. Zvono može iznenaditi i uplašiti pješake pa je ponekad sigurnije pričekati, zaobići i/ili zamoliti. Zvonce u pravilu koristite samo u iznimnim slučajevima za izbjegavanje nezgode - kaže dio tog podužeg maila.

OK. Ne slažem se s njima, ali to je moj problem. Dakako da nam je potreban viši stupanj tolerancije u mnogim stvarima, ali iskreno, puno više me plaši kada netko prošiša pored mene bez ikakva zvuka i usput me zakači pedalom nego kada na vrijeme čujem zvuk zvonca. I nisam baš primijetila izraze straha-ljutnje-negodovanja na licima ljudi kojima sam pozvonila da se maknu u stranu. Nikad mi nitko nije opsovao familiju ili rekao išta ružno.

Ja, pak, često imam izraz straha-ljutnje-negodovanja. I pravim scene po cesti mašući rukama, k’o Hulk u PMS-u, vičući: “Nabavi f*ing zvono!”

Na moj užas, nakon moje tirade o susretu s fantomskom prijetnjom na dva kotača u redakciji su mi mnogi rekli: pa-ovaj-mislim-znaš-jel’-heh-naime, ni ja nemam zvonce na biciklu. I šmugnuli na prvi znak pojave Hulk-babe. No, sad bar znam što ću u godinama koje dolaze baš svima poklanjati za rođendane, krizme, vjenčanja, babinja, Božiće... Nabavit ću im zvono.