Oba su pala - Je li u redu rugati se tuđoj memoriji?

Taj legendarni kadar po prvi sam put vidio istog onog dana kad je i snimljen. Dvadeset i prvog rujna 1991., na programu Za slobodu i na centralnim vijestima, HRT je odvrtio tih 48 sekundi videa koje danas pamte svi. Počinjao je mutnim prizorom običnog, rumenog dalmatinskog osvita. U kadar sredozemne arkadije tada ulijeće avion. Ljudi kojima ne vidimo lica s terase neke vikendice pucaju po tom avionu kalašnjikovima. U kadar potom ulazi drugi avion, da bi oba načinila luk i skrenula iznad živopisne punte prekrivene makijom i smrčom. Tada se vidi dim, a netko koga ne vidimo u kadru krikne “Obadva! Obadva! Oba su pala!”

Taj snimak šibenskog videoamatera Ivice Bilana na hrvatskoj je televiziji prikazan 21. rujna 1991. U tom trenutku, Petrinja i Drniš već su bili okupirani, iako HTV to još nije priznao. U Vukovaru više nije bilo zdravog drugog kata, Ratko Mladić upravo je trebao izići na šibenski most, a veći hrvatski gradovi bili su pod uzbunama, u podrumu, gdje su frustrirani i izbezumljeni civili pokriveni dekicama gledali televizore ložene agregatom. Stanje ne samo što je bilo strašno, nego se činilo da je svaki dan gore: zaboravite slavne političke fraze, jer - u tom se trenutku na kraju tunela nije vidjelo ama baš nikakvo svjetlo. Tunel je bio crn i svaki dan crnji, a onda se na katodnim cijevima po podrumima pojavio taj snimak, i začuo povik s hrapavim šibenskim akcentom.

Jučer sam ga ponovno pogledao - po drugi put, nakon 19 godina. Nije za to potreban poseban “research”: “Obadva su pala” odavno je na You Tubeu, a koliko po postovima vidim, dosta je i gledan. Pogledao sam stoga tih 48 sekundi nanovo, s vremenske distance, i naravno - vidio ono što taj snimak stvarno prikazuje. Na njemu grupa lokalnih rezervista puca iz kalašnjikova na avion, što je samo po sebi nonsens, jer je avion u preletu brži od metka 7,62. Nadalje, uopće nisu pala oba aviona nego samo jedan. Onaj drugi ispalio je raketu i utekao, dok se onaj prvi - pogođen ručnim bacačem - stropoštao u valu, gdje vjerojatno i sada leži. O sudbini pilota tada se nije govorilo, a ne znamo o njoj ništa ni danas.

To je ono što taj snimak stvarno prikazuje. Ali - to nije ono što su Hrvati tog rujna na njemu vidjeli. Tog fatalno beznadnog rujna, oni su na njemu vidjeli nešto drugo: sitnu grudvu zadovoljštine, majušni zamašnjak koji skreće povijest u suprotnom pravcu i kapljom vode vodni tu bevandu od crnog i najcrnjeg beda. Zato je “obadva su pala” postala legenda: u temeljito isfrustriranu naciju tih je 48 sekundi videa šibenskog videoamatera Bilana uštrcalo svjetlucavi adrenalin, kao da je makar na čas - u toj jednoj vali, koja je u kadru izgledala tako dulčićevski, tako arhetipsko hrvatski - moguće da David pobijedi Golijata i da se avione obara praćkom. Između istine i legende ja biram legendu, rekao je reporter u Fordovom “Liberty Valanceu”, a isto je to učinilo i hrvatsko društvo: upamtilo je što tih 48 sekundi simbolizira - ne ono što stvarno prikazuje.

Radu Dragojevića - čovjeka koji je idejni motor tjednika Novosti - upoznao sam iste te ratne zime. U to doba bio je mladi zagrebački student filma, i na nekom je festivalu prikazao dokumentarac “Mir u Kosinjskoj dolini”, dirljivi pokušaj da se u tom trenutku potpunog sumraka hrvatsko-srpskih odnosa oni prikažu iz makar i tanahnog pozitivnog ugla.

Rade Dragojević pripadao je onoj demografskoj grupi kojoj je u tom trenutku bilo grdo: urbanim hrvatskim Srbima, naraštaju Srba iz Zagreba, Osijeka, Splita koji su posve pripadali ambijentu u kojem žive, ali ih je rat naglo pretvorio u pripadnike Etničkog Drugog. Poznavao sam ih mnogo, od barmena do režiserki i od novinara do domaćica, i posve mi je jasno da taj rujan i taj listopad ‘91. oni ne mogu pamtiti po “obadva su pala”. U to doba, čak su i liberalni Hrvati znali pokatkad gunđati, rogoboriti zašto taj ili ta nije u stanju preko usta prevaliti te dvije riječi - “naša zemlja”, ili “naši dečki”. Ja, s druge strane, razumijem zašto nisu mogli. Punu godinu dana, Srbe se po kojekakvim portama fabrika tjeralo da potpisuju izjave lojalnosti, a Tuđman je javno zahvaljivao Bogu što mu mater nije ni Židovka ni Srpkinja.

Tog rujna ‘91. u Osijeku su Srbi već “nestajali” iz stanova, a samo koji tjedan kasnije Slobodna Dalmacija će - praktički u realnom vremenu - razotkriti što se događa u Lori. Urbani Srbi zato ne pamte jesen ‘91. kao što je pamtimo mi, po Croatia in Flame, Tomislavu Ivčiću, Mladenu Trnskom i Obadva su pala. Oni je pamte po noćnom lupanju na vrata, po strahu od anonimnih telefonskih poziva, po Merčepu i Glavašu. Njihova memorija nije zato točnija ili ispravnija od naše: one obje supostoje kao istine o tom vremenu, jednako točne ali i jednako selektivne, a ono što jedino možemo je poštovati memoriju onog drugog i očekivati da onaj drugi poštuje tvoju.

To je ono što - mislim - Rade Dragojević nije napravio kad je dva tjedna za redom na naslovnicu srpskog manjinskog news-magazina Novosti stavio fotografiju dva MiG-a s ironičnom poantom “Obadva su pala”. Činjenica da se formalno glasilo srpske zajednice zafrkava s rečenicom koja je u međuvremenu mutirala u john-fordovsku legendu nacionalnog otpora izazvala je neopisivo uzrujavanje u hrvatskoj javnosti. Dragojevića i Novosti napali su HHO, desnica i generalštab, a čak je i nepoderivo odmjereni Ivo Josipović naslovnicu nazvao neukusnom. Novinar bi uvijek trebao biti uz drugog novinara kad ga napada generalštab, i doista ne mislim da stožer kopnene vojske ima uopće što komentirati nečiju uređivačku politiku. Ali, Rade Dragojević - čovjek kojeg znam puna dva desetljeća - napravio je nešto na što se sam godinama opravdano ljutio kad se radilo spram njegove zajednice: nije, naime, poštovao Drugoga.

“Obadva su pala” - naravno - rečenica je koja je u ova dva desetljeće često korištena u ironične svrhe. Koristili smo je kad su u prežun padali politički tandemi ili kriminalci. Ironično su je rabili i Branimir Glavaš i Zoran Šprajc, a istog dana kad su kod Plaškog pala dva MiG-a sjajila se kao telop iza leđa voditelja dnevnika. Znači li to da je u pravu izvršna urednica Novosti Andrea Radak kad veli da u ovoj zemlji “nije važno o čemu se govori, nego tko govori”?

Naravno da je u pravu - i tako jest, ne samo u ovoj, nego u bilo kojoj zemlji. Nije isto kad židovski vic ispriča Argentinac, ili pak Nijemac ili Hrvat, nije isto kad rečenicu “NDH je imala dobru kulturnu politiku” izgovori norveški akademski teoretičar ili tajnik ogranka Matice hrvatske s kriglom u šaci. Ako ja kažem da su Hrvati etnički konstrukt kojeg su izmislili fratri (a jesu), onda je to legitimna provokacija, a ako to izgovori član SANU, onda je to velikosrpski program. Poruka je uvjetovana svojim kontekstom, pošiljateljem, medijem i primateljem, a svatko tko misli da nije tako i teorijski je i praktički naivan.

Danas, devetnaest godina poslije, meni Bilanovih 48 sekundi ne izgleda ni posebno veličajno ni trijumfalno. Kad danas gledam taj snimak, on mi više izgleda kao dio neke brešanovske farse, neki amaterski sequel filma “Kako je počeo rat na mom otoku” u kojem diletanti u uniformama prevelikog broja misle da iz kalašnjikova mogu ustrijeliti mlažnjak. Ali - to pišem ja, koji zaista mislim da su ti šibenski klipani bili i ostali “naši dečki”, pa stoga demontiram vlastitu memoriju, vlastite mitove, vlastitu zajednicu. To pravo ne daju mi ni krvna zrnca, ni katoličanstvo, ni pravoslavlje: daje mi ga emocionalna identifikacija s tim mjestom, tim vremenom, s tom hrpom blesana.

Kad je otisnuo onakvu naslovnicu kakvu je otisnuo, urednik Novosti je utoliko pogriješio što se narugao s memorijom koja nije njegova - i opravdano, razumljivo nije njegova. Ali, to nepripadanje čini ga nepodesnom osobom da tu memoriju demontira. Novosti su - priprosto rečeno - likovale nad nesrećom onoga koga ne vole. U životu je to grijeh. U novinarstvu - još više.