BRISELSKI POUČAK

Nogomet ruši predrasude i spaja

 Srđan Vrančić / CROPIX

Bruxelles ima jednu prednost kao izrazito multikulturalni i multietnički grad. On je takav i po sastavu stanovništva, i po tome što je jedina dvojezična sredina u samoj Belgiji, ali i po tome što je postotak stranaca u gradu vjerojatno među najvećim na svijetu. To se očituje pogotovo tijekom velikih nogometnih događaja. Tko god igrao na Svjetskom prvenstvu, uvijek, u svakom pubu u centru grada možete naići na navijače i jedne i druge reprezentacije. Gotovo da nema države na svijetu koja nema neku svoju zajednicu u Bruxellesu, makar to bili samo diplomati i novinari. Uglavnom se u navijanju neutralni pridružuju onima kojih je manje ili koji podržavaju tim koji nije favorit. Ali kako prvenstvo odmiče, tako se sve više njih svrstava u onu ekipu koja im je prirasla srcu, a pogotovo protiv one ekipe koja je njihove izbacila. Tako je u polufinalu gotovo cijela Belgija, a i svi stranci koji nisu Englezi, navijala za Hrvatsku. U finalu su još više navijali za nas. Predrasuda je bila u Hrvatskoj da su Valonci, frankofoni Belgijanci, navijali za Francuze. Oni s Francuskom imaju nešto zajedničko, ali u sportu ih doživljavaju kao rivale. Uvijek su ih Francuzi ponižavali, nisu ih smatrali ravnopravnima. Nekima je toliko teško pao poraz Belgije od Francuza u polufinalu da su govorili da bi im bilo draže da su ispali od Brazila u četvrfinalu. Zato su još više podržavali Hrvatsku u finalu, a uz to ih je igra “vatrenih” oduševila.

Provesti mjesec dana u Bruxellesu i gledati vani nogomet s raznim nacijama dobra je prilika za razbiti mnoge predrasude. Prvo one da su samo neke nacije lude za nogometom. Najluđi koje sam vidio su bez sumnje Japanci, inače bi po predrasudama trebali biti hladnokrvni, ponizni i tihi. Najbučniji su, bez sumnje, Meksikanci i Kolumbijci. Ludi su i Šveđani, samo ako s njima gledate negdje nogomet platite svoje piće prije kraja utakmice jer ćete poslije dugo čekati u redu zato što svatko na kraju plaća za sebe, iako su bili ujedinjeni u zajedničkom navijanju. Tko bi rekao da možete vidjeti punoljetnog Nijemca kako plače nakon poraza od Južne Koreje.

Kada gledate utakmice u Bruxellesu vani, navijanju se pridruže često i turisti koji ne razumiju nogomet. Tako smo naišli i na Amerikance koji su navijali za Belgiju u utakmici protiv Japana. Samo nisu razumjeli zašto je jedan od “igrača” u žutom dresu i ometa druge da loptu prebace preko gola.

Tijekom ovog prvenstva mnogi su se upuštali u komentiranje svega i svačega. Javili su se psiholozi i sociolozi kako bi nam mnogo toga pokušali objasniti. Promašili su kada su govorili, primjerice, da se Hrvati toliko vesele zbog uspjeha svoje repke jer se nemaju čemu drugome puno veseliti. Istina je da smo jedna od najsiromašnijih država Europske unije. Ali kako onda objasniti da su Šveđani, Belgijanci, Francuzi i Englezi bilo toliko euforični. A oni su među najbogatijim nacijama na svijetu. Gledajući ovo prvenstvo, mogli smo posvjedočiti da su se s podjednakim žarom veselili i tugovali i oni koji primaju socijalnu pomoć i oni koji imaju minimalne plaće, kao i oni koji radeći za međunarodne institucije žive u nekom virtualnom svijetu s nadprosječnim primanjima.

U krivu su i oni koji misle da su Hrvati najluđi za nogometom. Ako izuzmemo ovoljetnu euforiju, ja bih rekao da su Nizozemci još više od Hrvata zagriženi za nogomet. Njihovu reprezentaciju, koja doživljava debakl za debaklom, koja se nije već šest godina kvalificirala ni za Euro ni za Svjetsko prvenstvo, u prijateljskim utakmicama gleda u prosjeku 50 tisuća ljudi. A Hrvatska je mogla napuniti stadion samo kada bi igrala u Osijeku ili Rijeci.

Nogomet ruši predrasude i prema migrantima. Da nije njih, pitanje je kada bi uopće Francuska bila prvak svijeta. To su postali prvi put 1998. godine, kada su glavni teret nosili upravo igrači podrijetlom iz drugih država. Sada se to ponovilo. Isto vrijedi i za Belgiju i Švicarsku. Teško da bi Belgija bila prva da nije igrača afričkog podrijetla, a da za Švicarsku nije igralo četiri Albanca, dvojica Hrvata, Bosanac i par drugih nacija. Uz trenera iz BiH pitanje je bi li se uopće kvalificirali za Svjetsko, a kamoli došli do osmine finala. Oni su dokaz da su se dobro integrirali i pomažu u rušenju predrasuda.

No, s druge strane, postoje i obrnuti procesi. Tunis i Maroko su se kvalificirali jer su njihove reprezentacije pojačane značajno igračima koji su rođeni i odrasli u Europi, uglavnom Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj. Tako će uskoro biti i s Kosovom, čiju mladu reprezentaciju, kojoj vjerojatno slijedi svijetla nogometna budućnost, čine uglavnom igrači odrasli u Švicarskoj, Švedskoj i Njemačkoj, a trener je rođeni Švicarac. Dakle, ne postoji jedan obrazac i jedan smjer kako neki dobivaju, a drugi gube zbog mogućnosti igrača da biraju za koga će igrati ako imaju dva ili više državljanstva. I to je utjecalo da se razlike sada smanje.

U euforiji hrvatskog uspjeha neki su otišli tako daleko da su počeli govoriti kako će sada to pomoći da se mladi odluče vratiti u Hrvatskoj i da oni koji nisu otišli ostanu. Jesu li “vatreni” takav primjer? Pa većina njih je uspjela tek nakon što su otišli iz Hrvatske, zar ne? Više ljudi gleda nogomet u nekoj pivnici u Njemačkoj nego na hrvatskim stadionima. Ako se ne ojača domaća liga, ako se ne smanji nepotizam i korupcija i u nogometu, naši će nogometaši sve mlađi napuštati Hrvatsku, a ne obrnuto.

Uspjeh čini ljude sretnima, bili oni siromašni ili bogati, lijevi ili desni, imigranti ili starosjedioci. U belgijskom slučaju, gdje je euforija za broncu gotovo jednaka onoj u Hrvatskoj za srebro, nogomet ima još veću simboliku ujedinjenja. Kako Belgijanci postoje samo po državljanstvu, a državu čine etnički i jezično podijeljeni Flamanci i Valonci koji imaju gotovo potpuno odvojeni politički i socijalni život, nogometna reprezentacija je poslužila kao simbol jedinstva države. A to što repku čine i imigranti, tim bolje. To će rušiti i predrasude prema njima koje populisti pokušavaju povećati. Ostaje činjenica da ništa više od nogometa nije promoviralo dosad Hrvatsku u svijetu jer, iako je sve manja razlika između malih i velikih u nogometu, na kraju krajeva na terenu je 11 protiv 11, nije se dugo događalo da jedna relativno mala država dođe do finala. Ali osim samog uspjeha, veliku zaslugu u pridobivanju simpatija ima i činjenica da naši navijači nisu radili gluposti. Nadajmo se da će se takvo izvrsno ponašanje i nogometaša i navijača nastaviti jer će ljudi i dalje biti ludi za nogometom, bez obzira na to hoće li biti siromašni ili bogati, lijevi ili desni, imigranti ili starosjedioci. Sjevernjaci ili zapadnjaci.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. studeni 2024 01:11